Jutros sam bila u bolnici. Kod doktora Brusicha, riječke i hrvatske legende koja bi mogla biti svjetska, ali ne želi, bila sam naručena za 08.15. Došla sam četrdeset i pet minuta ranije da bih se mogla na vrijeme naručiti na šalteru broj 2.
Na moj užas tamo je već čekala horda ljudi. Trebala sam doći u šest ujutro. Šalter se otvara u osam. Postoje dva da bi se sve brže odvijalo. U osam se otvorio jedan. Kad sam došla na red sestra je osjetila potrebu da mi objasni kako je gužva jer “nemamo ljudi”.
Prije pregleda otišla sam na mjerenje tlaka i EKG-a. Ujutro sam popila lijek za snižavanje tlaka, antiaritmik i Apaurin. Uzalud. Tlak mi je bio visok jer sam bila sigurna da zbog jezive gužve oko čekanja na upis neću stići na pregled.
Stigla sam. Pred vratima doktora Brusicha u koga mi njegovi pacijenti gledamo kao u boga, čekala je nekolicina ljudi.
Nismo bili nervozni. Dobitak na lotu je biti njegov pacijent. Imati posla s liječnikom koji zna svoj posao, koji je strpljiv i uvijek spreman bolesniku objasniti njegovu bolest je danas u Hrvatskoj ravno čudu. Iz njegove sam ordinacije po tko zna koji put izašla, iako stara i bolesna, mlada i zdrava. Nekako ti život dobije smisao bez obzira na godinu tvoje proizvodnje.
A onda ti zazvoni mobitel pa ti prijateljica krene citirati Plenkovića. Ne pratim što govori veleizdajnik Hrvatske, ali odjeci opasnih gluposti koje bljuje svaki dan ipak dopiru do mene.
To što on i njegova stranka rade Hrvatskoj je nevjerojatno. Bolesnik je opsesivno obuzet dešavanjima u Ukrajini. Oporba je odbila njegov prijedlog da se ukrajinski vojnici obučavaju u Hrvatskoj. Nema dana da im to ne stavlja pod nos. Reži na njih i spominje im još nerođene unuke koji im taj “zločin” nikad neće oprostiti.
Naravno da se ne radi ni o kakvom zločinu. Odluka je prvi čin u povijesti hrvatske oporbe koji je vrijedan svake pohvale. Poruka Plenkoviću i njegovim hajducima je vrlo jasna, rat između Rusije i Amerike nije naš rat. Sudbinu Ukrajine bi trebali rješavati Ukrajinci bez pomoći zemljice Hrvatske koja je u katastrofalnom stanju.
Međutim, Plenkoviću se jebe za Hrvatsku. On ima samo jednu misiju, pušiti Evropi i Americi do posljednjeg živog Hrvata. Lik je ciničan, lik je odvratan, lik je manipulator, lik misli da smo svi koji ga slijepo ne slijedimo izdajice.
Kad smo već kod izdaje. Gdje je gospodin, veliki borac za slobodu Ukrajine, bio devedeset i prve? Čuli smo. Bio je anemičan, zato je izbjegao rat. Čime je protekle godine popravio krvnu sliku? Očito, uništavanjem Hrvata.
To je sad već genocid. Ubija nas “liječenjem”, mori nas glađu, tjera našu djecu i unuke iz zemlje. Oduzeo nam je jezik. Svima nam je sasvim normalno da uđemo u dućan ili kafić i da oni koji tamo rade pojma nemaju što želimo. Da bismo kupili kroasan trebamo se služiti rukama, nogama ili znati bar osnove ukrajinskog jezika. Engleski jedva da može pomoći.
Plenković koji je sebi ukucao u glavu da je Otac Ukrajine radosno ponavlja da, ako i ne obučavamo ukrajinske vojnike, ipak proizvodimo municiju…
Da ne povjeruješ. On, umjesto da čini sve da bi se u Hrvatskoj borio za život nas građana, on se raduje sijanju smrti u nama dalekoj zemlji. Njemu je ubijanje Hrvata svim sredstvima sredstvo da bi… Što? Dobio orden od Zelenskoga? Ulaznicu za njegov koncert za klavir i kurac?
Zajebavam se iako mi nije do zajebancije. Ukrajina je u ruševinama, ljudi bježe glavom bez obzira, ali Ukrajinu napadaju Rusi. “Brani” je čitav Zapad na čelu s Amerima. Doduše, kad rat završi neće biti Ukrajine, ali političari će naći načina da nam objasne zašto je to dobro.
Nek’ mi bog oprosti, mene Ukrajina nikad nije zanimala. Mene zanima Hrvatska. Veleizdajnik Plenković sa svojim zločincima uništio je Hrvatsku i baš ga briga što o njemu danas misle unuci nas koji nismo imali kamo pobjeći.
Licemjer. Tko mu brani da ode u Ukrajinu, da krene , ako treba i golim rukama, na mrske Ruse, da pogine za “demokraciju”?
To bi, doduše, bio mali korak za Ukrajinu, ali ogroman za Hrvatsku.
(Ilustracija: Midjourney)