Dragovoljci dragi, gdje ste?

Dragovoljci Domovinskog rata jedini su naši pravi borci za Dom i Boga i Hrvate. Kako su samo hrabro usred Zagreba podigli šator da bi svima nama koji, ili ne znamo ili smo zaboravili gdje smo bili ’91., objasnili gdje živimo. Saznali smo da je Hrvatska sranje od zemlje zato što u njoj jadno žive dragovoljci Domovinskog rata koji su za ovo ginuli, dali ruke, noge, oči, um. To bi im trebalo priznati, to bi im trebalo platiti.

Prijetili su plinskim bocama, dizanjem u zrak ovoga ili onoga dok u ovoj zemlji ne pobijedi pravda. Demokracija je kad iz pokradene domovine za koju si se borio dragovoljno izvučeš privilegija još i još i mirovine još i još. Zašto se zoveš “dragovoljac”, a ne plaćenik pitaj boga. Po meni, tko sam ja, pravi heroji su samo mrtvi heroji, jebeš bukače kojima nikad dosta love.

Jebeš i mene jer sam nebitna i nikoga nije briga za moje teze, da sam bitna sjedila bih u Saboru, pričala pizdarije, dobivala povoljne kredite, urlala protiv cijepljenja, imala pravo na besplatan stan u Zagrebu, na slobodne vikende koji traju mjesecima, na laprdanje u udarnom terminu Hrvatske televizije. Da se razumijemo, vi i ja. Poznajem ja mnoge dragovoljce, prijatelji su mi, koji se nisu borili za ovo, koji znaju gdje su bili ’91. i to nisu naplatili. Moji prijatelji dragovoljci nisu lovci na mirovine i privilegije, oni su već neko vrijeme sretni roditelji djece koja su pobjegla iz sranja za koje su se dragovoljno borili njihovi očevi.

Nakon predugog uvoda krećem prema temi. Ipak, još jedna digresija. Rijetki sam ja davež. Reći ću vam, da ne bude zabune, gdje sam ja bila devedeset i neke. Na riječkoj rivi. Razgovarala sam sa vozačem ogromnog autobusa. Stigao je iz Zadra. Vojna policija je znala da su mnogi dečki u najboljim godinama devedeset i neke pobjegli iz Zadra i sakrili se u Rijeci.  Nije im se dragovoljčilo. Istovremeno se 90% pozvanih Primoraca odazvalo pozivu Domovine i krenulo braniti Zadar koji se tada zvao “Bežigrad”. Onaj se veliki autobus vratio prazan u grad u kome danas, sigurna sam, živi nekoliko tisuća dragovoljaca.

Dragi zadarski dragovoljci, vama pišem. Hrabri ste, glasni ste, danas spremni na ratovanje onako kako to ’91. niste bili, s vremenom, valjda, čovjek progleda. Zašto vam pišem? Na portalima sam vidjela izmasakrirano tijelo mlade Zadranke. Djevojka ima osamnaest godina. Razbio ju je vaš sugrađanin pred očima vaših sugrađana, zakon mu ništa ne može. Na njegovoj je strani Država za koju ste se vi, je li, borili. Djevojčica je kći vašeg kolege koji se ubio. Dragovoljno je Domovini poklonio i srce i dušu, a ona mu je dala…Neću reći što jer ga poštujem.

Dragi zadarski dragovoljci, evo prilike. Krenite i pokažite da ovo nije zemlja za koju ste se borili. Djevojčica je izmasakrirana uz blagoslov vaših sugrađana gadova koji su zločin šutke gledali usrani od divljaka koga već godinama štiti Domovina. Dragi dragovoljci zadarski, u Domovini za koju ste se vi dragovoljno borili zločincu je omogućeno da usred bijelog dana glavom djevojčice, glavom kćeri vašeg suborca, razvali zahodsku školjku. Gad je trenutno u pritvoru. Koliko se ja razumijem u hrvatsko pravosuđe ova djevojka neće biti posljednja koja će nakon susreta s njim ostati ležati mrtva ili polumrtva u nekom zahodu.

Kužite moju poruku? Domovina se može braniti i obraniti na tisuću načina. Podsjećam vas, žrtva je dijete vašeg suborca koji je dao život za ono u čemu nije mogao živjeti. Gad će izaći iz pritvora. Sačekajte ga. Učinite nešto za svoju i duše oca, majke i jadne djevojčice. I vi i ja znamo da Pravda u Hrvatskoj ne stanuje u sudnici, a bejzbol palica može učiniti čuda u rukama heroja Domovinskog rata.

Ej, dečki, budite malo i heroji domovinskog mira. Iduća će mlada Zadranka biti vaša kći.