Bakamama

Danas sam na Korzu srela Anu. Neki tvrde da je žena najljepša u četrdeset i petoj. Najzad zrela, sigurna u sebe, sve zna o muškarcima, iza sebe ima loš brak, pokraj sebe veliku djecu i dobrog ljubavnika. Jeeeeeeeeeeee! Roditelji su joj ili mrtvi, k vragu, takav je život, ili u dobroj snazi, hvala bogu, čuvaju djecu vikendom, ili s jednom nogom u grobu što u pravilu znači, preselit ću u njihov veliki stan.

Sve bi to bilo i divno i krasno da mi žene nismo opsjednute potrebom za samouništenjem. Dobro, ne sve žene, ali da ih sve više ima, ima ih. Ova Ana. Vidjele smo se nakon godinu dana i što je prvo napravila kad me vidjela? Moju ruku stavila je na svoj trbuh i upitala me: “Osjećaš li?” Pretpostavila sam da je žena gladna pa sam joj predložila da odemo u “Lignjicu” na repove od raže u krusti položene na rižoto od kozica.

“Trudna sam.” Ne, vrisnula sam u sebi, ne, ne, ne i ne! Ne još jedna! Ne! Ana me milovala pogledom dobitnika na EuroJackpot-u dok se moj želudac bijesno grčio. “Jedva čekam.” “Što?” “Da u svoje ruke primim svoju bebicu.” O, mili i premili Isuse! Bebice rastu, postaju zločinci, ti ćeš u pedeset i osmoj polumrtva tupom klipanderu objašnjavati matematiku dok će on drkati po nekoj spravi koja će tada biti u điru. Ako budeš živa. Probudi se, ženoooooooooooooooooooooo!

Čestitala sam glupači koja me napustila i ušla u prodavaonicu pizdarija za bebe. Zašto žene danas rađaju u pedesetoj? Luduju u besanim noćima, križa im se raspadaju dok se čudovište dere. Bebin tata spava kod svoje mame u svojoj sobi koja više nije mamina soba za peglanje nego tatina soba za mirovanje.

Znaju li te žene, koje su se pred trideset godina između “karijere” i djeteta odlučile za “karijeru”, što znači u šezdesetoj zajedno sa svojom curicom u osmoj gledati “Violetu”? To je serija za djevojčice koja vrlo jasno poručuje da svakoj ženi život počinje kad joj On na prst natakne “vjerenički prsten”. Majka u trideset i osmoj može svoju curicu maknuti od ekrana i ukratko joj objasniti ulogu “vjereničkog prstena” u životu žene. Mame u šezdesetoj lude od ljubavi prema curici u sedmoj buljeći u “Violetu” najčešće i same povjeruju da će ih uskoro netko “vjeriti”. Jebene udavače.

Zašto moderne žene misle da je ono što je oduvijek bilo neprirodno danas prirodno? Zato jer mogu gutati ogromne količine hormona pa roditi u osamdesetoj? Zato jer ni jedna mlada “uspješna žena”, a “uspješna žena” je ona koja radi dvadeset sati dnevno, ne može istovremeno biti i dobra majka? Ali dobra majka ne može biti ni žena u pedesetoj dok na uveloj sisi drži bebu staru deset dana.

To jedno s drugim može ići, ali ne ide. Možda jest svijet jako napredovao ako napretkom zovemo činjenicu da menstruaciju imaju žene u devedesetoj. Ali u čemu je poanta? Ne postoje granice? Sve je moguće? Ljudski vijek jest se produljio, ali staro tijelo je staro tijelo.

Jadne mi žene. Za koji kurac moramo ugađati trendovima, biti “uspješne”, i uništavati sebi život rađajući na pragu pedesete? Tko to od nas traži? Nitko. Same sebe jebemo. Zašto nam nitko nije rekao da smo normalne i ako rodimo u dvedeset i petoj, i ako ne ganjamo karijeru, i ako ganjamo karijeru, a ne rađamo, i ako u pedesetoj u parku gledamo tuđe unuke sretne što nemamo svoje djece? Zašto nam nikad nitko nije rekao…A tko nama ženama uopće mora nešto govoriti? Koga to mi moramo slušati osim sebe samih?

Odjebimo trendove koje uvijek za nas kreiraju muškarci i učinimo od svojih života užitak. Porod u četrdeset i osmoj za svaku je ženu samoubojstvo na rate. To je i onaj u dvadeset i osmoj, ali danas neću o tome. Previše boli.

Djeca? Žderači živaca i love.