Adio, kume

Jutros je umro Predrag Lucić, javljaju portali. Rekli su mi ljudi da su to objavili svi portali. Nisam ih otvarala. Znam što pišu. “Umro je Pjesnik, umro je Novinar, umro je Urednik, umro je Pisac, umro je… Toliko je bilo umjetnika u tebi da čovjek uvijek nekoga preskoči, neću se zamarati nabrajanjem.

Zašto i bih? Za nas ti si bio svi ti umjetnici u jednom Čovjeku i još si bio naš kum. Ili smo mi bili tvoji kumovi? Ipak smo mi bili tvoji kumovi kad smo nešto potpisivali na vjenčanju tebe i Sandre? U Motovunu. Sjećam se, dok smo se uspinjali prema Motovunu pred nama je gmizala grupa biciklista koja je odlučila da se baš taj dan utrkuje. A nama je vrijeme isticalo. Što ako ode matičarka? Ili će nas ipak sačekati? Prokleti su se biciklisti jedva vukli. Nisu znali da se zaljubljenom dvojcu žuri, baš žuri.

A prošlo je… Koga briga koliko je prošlo i koliko smo nas četvoro skupa. Čitav jedan život sigurno. Kako je to čudno? Umjesto da se danas prisjetim svih naših druženja, smijeha, da se sjetim nelagode koju sam osjećala kad bih te nazvala, bez obzira u kakvoj si gužvi bio, i od tebe tražila naslov svoje knjige sad i odmah, na pamet mi padaju samo naše svađe.

Uvijek na istu temu. Ti si tvrdio da je Cohen veliki pjevač i veliki pjesnik i veliki pisac, a ja sam vrištala kako ne znaš o čemu govoriš, Cohen je samo pjevač bez glasa koji u mikrofon šapuće pizdarije. Previše si bio pristojan da bi mi rekao da ne mogu govoriti o Cohenovim pjesmama kad ne znam engleski, pa bi Cohen uvijek šutio kad bismo dolazili k vama.

Ne, ne ide mi u glavu da si i ti smrtan, zato moram sebi objasniti zašto si umro. Ubila te tvoja tolerancija. Potreba da baš prema svima budeš dobar, da sa smiješkom saslušaš i budalu kad suvereno govori o Cohenu, a ne zna engleski.

Nema veze, danas mi nije do svađe. Neka bude po tvom.