Tito

Na današnji dan pred trideset i devet godina umro je drug Tito.

Živjeli smo u Jugoslaviji. Dok je bio na umoru mnogi od nas jedva smo čekali da se agonija završi. Nadali smo se da će s drugom Titom umrijeti i Jugoslavija.

I bi tako. Iza sebe smo ostavili mrak i ugazili u krvavo svjetlo demokracije. Toliko smo željeli da možemo u svakom trenutku kupiti banane, kavu, upaliti svjetlo, sjesti za volan automobila ne vodeći računa je li dan parni ili neparni.

Htjeli smo slobodu i blagostanje i smrt drugovima, i političare novog kova, jebeš starog Tita, jebeš Dolanca, demokrate hoćemo i banane hoćemo.

I bi tako. Evo nas. Imamo Hrvatsku i imamo banane i struje imamo i voziti možemo. I političari nam drugačije izgledaju. Mladi su. I predsjednica nam je drugačija. Ne zna što govori ni o čemu govori, ali mi smo je baš zato izabrali.

Jebeš Tita za koga je znao čitav svijet zato jer je Jugoslaviju pretvorio u Državu i zato jer se borio protiv fašizma.

Novo vrijeme, novi ciljevi. Imamo Hrvatsku, fašizam nam treba, kapitalizam nam treba, NATO nam treba, stari avioni nam trebaju da bismo mogli braniti novo nebo.

Lopovi u vladi nam trebaju. Lopovi u Saboru nam trebaju. Mržnja prema drugima i drugačijima nam treba. Popovi djecojepci govore nam o ljubavi. Sve smo dobili za što smo glasali.

Zato, smrt mrtvom Titu!