laguna

Laguna

Jasno mi je da ova tema nikoga ne zanima. Ipak, eto, napisat ću je za svoju dušu. Pisačica sam koja živi od prodaje knjiga. Na trenutak ću zanemariti činjenicu da sam udana, muž još uvijek radi, ali živjeti od muževljeve love ni jednoj normalnoj ženi nije prirodno, pa ni meni.

Ne bih pisala ovaj tekst da se moj agent, hvala bogu da mi je sin pa ga ne plaćam, i ja već tjednima ne borimo s američkim izdavačem. Nikako da mi plati honorar za knjigu koju je objavio i honorar za knjigu koju namjerava objaviti. Prevodilac moje knjige dobio je deset tisuća dolara, ja nula dolara. Ne postoji način na koji bih mogla doći do svog novca. Izdavači tretiraju pisce kao nužno zlo koje ne treba platiti jer pisci uživaju u pisanju. Pa kad uživaju… Što će im još i lova?

Svatko od sirotinje koja ovo čita razumije kako se osjeća netko poput mene koji godinama preklinje da mu se plati rad. U Hrvatskoj se izdavači koji plaćaju mogu nabrojiti na prst jedne ruke. Mene plaća VBZ, o ostalima čujem samo najgore.

Srećom, zaista srećom, moje knjige objavljuje i beogradska “Laguna“. Dejan Papić, vlasnik, ove je godine bio u najužoj konkurenciji za svjetskog poduzetnika godine. Prvi put se u Monaku među biznismenima svih profila našao čovjek koji se bavi kulturom. Vijest je nevjerojatna. Još uvijek netko čita?! Netko prodaje knjige?

Čudo je toliko veliko da je Papić dao intervju londonskom Timesu. Ni njima nije bilo jasno kako se izdavač našao u ovoj priči.

Ne bih o tome koliko Laguna ima zaposlenih, knjižara, koliko godišnje izdaje knjiga. Sve to može zaguglati onaj koga to zanima. Drugo želim naglasiti. Među Laguninim autorima i autoricama ne postoji nitko tko se žali na poslovanje ovog izdavačkog giganta, ako govorimo o nekad “našim” prostorima.

Honorari se isplaćuju redovito, ja jednom mjesečno dobijem izvještaj koliko je mojih knjiga prodano u proteklom razdoblju. Nedavno sam u Beogradu potpisala ugovor o izdavanju autobiografije. Honorar mi je sjeo na račun prije nego sam se vratila u Hrvatsku. Dva dana nakon potpisivanja, rok je bio trideset dana.

Ovdje je tako nešto nezamislivo. Ne samo u izdavaštvu. Radnike se mrcvari i ponižava u svim hrvatskim firmama. Mladi mogu promijeniti posao, što je gubljenje vremena, ili napustiti zemlju, što i čine. Mi stari nemamo izbor, zato nam se ono što bi moralo biti normalno čini većim nego ukazanje Gospe.

Meni je suradnja s Lagunom više od posla. Dejan Papić pomaže mi da se lakše nosim sa svim lopovima koji zarađuju na mojim knjigama i na mojim krhkim, starim živcima. Pomaže mi i da poštujem sebe.

I na kraju, ali ne manje bitno, imam unuka koji je prošao s odličnim. Koji je to dobar osjećaj kad možeš ući u dućan s igračkama i kupiti klincu Lego kocke i reći prodavačici: “Ne, ne, neću na rate. Plaćam u kešu.”

Samo ljudi koji imaju unučad i tu negdje oko sedamdeset znaju o čemu pišem.