lav

5.0

Moj unuk Krešo ima deset godina i jako je pametan. On je u stanju istovremeno, iako je dečko, jesti, piti, igrati igrice i govoriti sa curom preko mobitela.

Doduše, nije u stanju odložiti čašu u sudoper, jesti za stolom ako na stolu ne stoji komp, koru od banane ubaciti u koš za smeće. Ne može ni flomasteru nataknuti poklopac na glavu nakon što njime na ekranu kompjutera nacrta pticu, konja, zebru i papigu. “Nona, ja sam u pubertetu”, vrisne na mene kad zatražim od njega da opere ruke prije nego ščepa komad pohane puretine.

Pred neki sam ga dan, nakon što sam mu bezuspješno pokušavala objasniti da mora prestati buljiti u ekran, pet sati bilo bi dosta, odlučila tresnuti mlatilom za muhe. Pogledao me ravno u oči i rekao: “Ti si meni ništa. Samo mama i tata mi imaju pravo reći, prestani, brojimo do tisuću.”

Prestrašila sam se pogleda tih prepametnih očiju. Krešo je u pravu. Krešo je uvijek u pravu. Nazvala sam sina.

“Čudovište je nepodnošljivo. Učinite nešto. Taj se divljak ne zna ponašati za stolom, ne sluša me…” “Mama, s djetetom treba razgovarati, razgovarati, razgovarati, saslušati što ga muči.” “Ali njega ništa ne muči, on muči mene, pička mu materina!” “Eto vidiš, gubiš živce, s djecom treba imati strpljenja, daj mu šansu…” Prekinuo je vezu.

“Eto vidiš”, rekao je Krešo, “daj mi šansu! Idem do kioska, potrošit ću sto kuna, u novčaniku imam šesto, to je moj novac, ne možeš mi ništa, to je moj novac…” Tresnula sam ga mlatilom za muhe po golim nogama. Bacio se na pod i urlao, urlao, urlao…

Ne kužim genijalce. Unuk ima problema sa samokontrolom jer je prepametan. Kad imaš baš sve predmete pet, kad si Nikola Tesla, logično je da nećeš slušati što ti govori glupa nona. Naučna istraživanja su dokazala da glupi roditelji imaju pametnu djecu i obrnuto. Moj sin jest glupan, da nije ne bi imao dijete, ali da je baš toliko glup… Majka uvijek zadnja dozna.

Einsteina sam uručila roditeljima čim sam se vratila sa Hitne. “Gospođo, nemate infarkt, samo ste pod strašnim stresom. Nona, ne gledati Dnevnik.” Dobila sam injekciju Apaurina. U ulici u kojoj živim susjeda ima dvoje unučadi, druga susjeda troje. Djeca su stara između devet i jedanaest godina.

Ispričala sam im kakve probleme imam. Ulazna vrata njihovih kuća bila su širom otvorena, unuci su bili u kućama, nisam čula urlike. Žao mi je bilo tih žena. Nije lako imati retardirane unučiće. Rekla sam susjedama: “Blago vama, imate krasnu unučad. Nit’ se čuju, nit’ se vide. Onaj moj divljak je prošao s pet nula, zato ne mogu s njim na kraj.”

“I naši su prošli s pet nula”, rekle su susjede u jedan glas. “Vedrana, danas svi prolaze s pet nula.” “Ako su tako pametni, ti vaši, kako to da su tihi?”

“Gledaju film, piju Kolu, u rukama gnječe ljigavce. To ih opušta. Kad odgledaju možemo vam posuditi ‘Kako Greta jaše kurca dva’. Nabavile smo i ‘Opali me tvrdim’, ‘Gricni me dole’, imamo i ‘Štrcni mi u oko’.”

Nazvala sam sina, osjećala sam se krivom. Sve none čuvaju unučiće osim mene. “Idući ću tjedan čuvati maloga.” Susjede su mi obećale da ću već u nedjelju dobiti “Gretu”, u ponedjeljak “Štrcni”, na “Gricni” čeka susjeda iz druge ulice, njezina je kći pred deset godina rodila trojke. Vikend će Krešo provesti doma.

Znam da su roditelji ponosni kad imaju pet nula djecu. Svi ih danas imaju. Moja generacija je rađala glupane. Perverzna sam, zato mi se čini da sam bolje prošla nego moj sin.