Živjeti s mlađim

Nazvala me novinarka Švicarskog radija. Želi da sa mnom razgovara o tome kako je moguće da veza između mlađeg muškarca i starije žene izdrži nekoliko desetaka godina. Ja sam ekspertica za tu temu jer je moj muž mnogo mlađi od mene. Novinarka misli da treba razgovarati o toj “tabu temi” i nekako pokušati objasniti da je to moguće pa čak i možda “normalno”.

Mojoj je taštini godilo da švicarska novinarka uopće zna da postojim, čak i da imam mlađeg muža, ali… Je li moguće da je baš to ono što me čini posebno zanimljivom? Što to moj “mnogo mlađi muž” ima što muž mojih godina ne bi imao? Zašto sam ga izabrala, on mene sigurno nije jer je bio mlad i zelen kad sam na njega bacila mrežu?

Možda i vas zanima? Kad sam srela moga muža prvi put sam shvatila da postoji pametan muškarac. S njim sam sto godina i još uvijek ne vjerujem da svijetom hodaju pametni muškarci. Ja ih ne vidim ni oko sebe ni daleko od sebe. Dakle, ja nisam s mlađim, ja sam s pametnim. Bile bi i druge da imaju sreće.

Ovo pišem zato jer ne mislim da je to prava tema. Prava tema je činjenica da sve više žena kuži da im “dok ih smrt ne rastavi” ne treba nikakav muškarac. Ni stariji, ni mlađi. Ne trebaju im ni djeca. Ženama, ma gdje živjele, treba sloboda.

Mediji u funkciji gospodara svijeta za tu temu ne žele ni čuti, ali oni idu šumom reklamirajući vjenčanice, muškarca koji roštilja pred kućom i bebu koja puzi, a moderne žene idu drumom. U Japanu ne rađaju, na sjeveru Evrope se vikendom samooplođuju, u Hrvatskoj, one oko četrdesete koje ja poznajem, traže i nalaze muškarce preko mreže.

To izgleda urnebesno. Cura nađe lika, dogovori sastanak preko vikenda, poševi ga pa ga nakon seksa snimi. Ode u zahod, fotke pošalje prijateljicama pa ih redom zove da bi im rekla u čemu je “dobar”, a gdje je “slabašan”.

Ako je lik koliko toliko upotrebljiv onda ga međusobno dijele. On pojma nema da se cure s njim igraju. Kad krene novi radni tjedan žene opušteno rade i ne strahuju da će zakasniti u vrtić, da Mu ručak neće biti po volji, da Njegovu mamu treba odvesti doktoru ili frizeru.

Ne zanima ih je li On zaista na košarci ili širi noge njezinoj prijateljici. Moderne cure koje ja znam ne žele ništa od onoga što sam ja morala željeti da bih bila prihvaćena kao “normalna”. On, djeca i ja dok On ne odluči da su moja bedra mlohava, da izdojene sise ne mogu uznemiriti njegovo međunožje.

Moja bedra su mlohava i sve ostalo visi, ali mene, hvala bogu, jedna sam od rijetkih odraslih žena koje poznajem, nije briga što On misli o tome. Jednostavno, ne volim Ga više nego sebe. S njim sam ne zato jer je tvrd k’o kamen, on nije sa mnom jer sam od mramora, volimo se. Kad i ako ljubav prestane ni njemu ni meni se neće srušiti svijet na glavu.

Osjećam se fenomenalno. I tako trideset godina. Sve više žena oko mene kuži da nije cilj naći nekoga tko će te voljeti nego naći način kako zavoljeti sebe. Kad spoznaš što te zaista veseli nećeš bjesomučno tražiti “muža” zato jer naučna istraživanja pokazuju da će ženu u četrdesetoj prije pogoditi grom nego što će naći partnera.

Siroti anketari. Ne kuže da bi modernoj, pametnoj, u sebe zaljubljenoj ženi bilo draže da je pogodi grom nego da mora biti “sretno” udana.

Moja Ana, ima trideset i osam godina i radi u bolnici, vikend je provela s…, i ona i ja smo mu zaboravili ime. On joj je nakon svršavanja pedeset minuta objašnjavao kako “Kockaste” treba dočekati u Zagrebu i pjevati domoljubne pjesme jer su za Hrvatsku “ostavili srce na terenu”.

Lik, kako je Ana rekla, “fenomenalno jebe”, ali ga ipak nije preporučila prijateljicama. Ona je prošla kroz davež, ne moraju i one. A sad zamislite, drage moje, da je onaj gospodin Anin muž, da nakon seksa neće izaći kroz vrata nego bi sirota Ana godinama morala slušati istu priču i još mu kuhati juhu od stare koke, pročitala sam na netu da u “ključalu vodu treba ubaciti žlicu soka od limuna”…

Jebote! Tu oko nas tisuće sretnih žena, a mediji da bi riječ rekli.

(Ilustracija: Midjourney)

 15,903 total views,  19 views today