Zasjebanje Sabora

Gledam one u Saboru, oporba želi da ode Vlada. Sate i sate otvaraju usta hrvatski muži i hrvatske žene, mi smo ih izabrali. Vladajući govore da nam je dobro i neka nam je, oporba zna da je Hrvatska na rubu provalije, treba samo koraknuti.

 Tko su ti ljudi koji mogu govoriti satima, ništa ne reći a za to dobivati ogromnu lovu?  Zašto misle da smo, mi koji doma sjedimo pred ekranima i uvijek se ispočetka nadamo da ćemo čuti nešto suvislo, budale? Zato jer mi to jesmo. Sve što nam se već godinama dešava držimo ili božjom voljom, ili njegovom kaznom ili posljedicom svjetske krize. Jedino mangupi u saborskim redovima i oni u Vladi nisu krivi ni za što.

Otplaćujemo kredite uz lihvarske kamate i šutimo, gubimo posao i šutimo, radimo besplatno i šutimo, crkavamo jer ne možemo preživjeti ni uz plaću ni uz mirovinu i šutimo. Kad dođemo u bolnicu koja se raspada, šutimo. Kad mjesecima čekamo na pregled koji život znači, šutimo.

Kad staru majku ili oca moramo pustiti da doma bolesni trunu jer za njih nema domova, šutimo. Kad djecu ne možemo upisati u dječje vrtiće, šutimo. Kad ih upišemo u vrtić i kad tamo gladuju a uši ih grizu, šutimo. Kad moramo živjeti u mraku jer nismo mogli platiti struju, šutimo.

 Psujemo, urlamo i bjesnimo samo kad smo doma, pred ekranom i kad gledamo zasjedanje Sabora. Onda vidimo da je šef oporbe napuhani, mladi gospodin koji ne zna da čakavski nije dijalekt nego jezik, nije bitno za Hrvatsku ali loše zvuči. Naša predsjednica Vlade je sobom opsjednuta žena, intelektualno žestoko nevina. Najžešći oporbenjaci sikću i pljuju žuč na kolege koji vladaju. I obrnuto. To tako ide dok su uključene teve kamere.

 Kad se one isključe svi ti jebivjetri odlaze zajedno u restoran u kome plaćaju ručak manje nego skitnica sendvič u  baraci na rubu grada. Nikome od tih govornika ne pada na pamet, zašto bi kad šutimo, da priznaju kako im je jedini posao višegodišnje blebetanje na sve teme i višegodišnje pljačkanje sirote zemlje.

 I dok oni žestoko trzaju jezicima hrvatske ulice izgledaju gore nego one u Čikagu za vrijeme Al Caponea. Kad kreneš od točke A do točke B ti u Hrvatskoj nikad ne znaš čiji će te metak pogoditi. Da li ispred robne kuće međusobno ratuju tamnopute \”manjine\”, njima se to oprašta jer se samo radi o \”krvnoj osveti\”, ili se međusobno tamane \”mafijaši\”, njima se to oprašta jer tko od njih u ratu pobijedi radit će za naše \”službe\”.

Nama, običnim ljudima, postaje sve normalnije da nam djeca šeću sa iglom u žili, da maloljetnici ubijaju našu djecu i ostaju nekažnjeni, da nekakav Burić na sjednici Sabora na kojoj se raspravlja o povjerenju Vladi slavi pravomoćno osuđene ratne zločince…

Nikome od nas ne pada na pamet da se zapitamo zašto plaćamo sve te kreature, njihove vožnje u skupim automobilima, putovanja diljem svijeta, pretvaranje zemlje u poligon za iživljavanje kriminalaca svih profila.

 Svijet gori, čitava se Evropa valja ulicama a naši građani miruju. Mladi ljudi zaustavljaju prolaznike u Zagrebu i nagovaraju ih da protiv zločinačke ekipe koja vlada našim životima prosvjeduju slaganjem križeva na Markovom trgu. Ulični hrvatski mladi lavovi objašnjavaju odrapanim prolaznicima da križevi mogu biti izrađeni od bilo kojeg materijala, špage, žice, vune…Sve pušimo, mi Jobovi.

 Pa, ako je tako, a jest tako, slušajmo uvažene sabornike i uvažene sabornice. Sjedimo lijepo doma i režimo na ekran. A lopine…Neka se zabavljaju.

12 Comments

  1. martina 27.10.2010
  2. ana 27.10.2010
  3. mirko 27.10.2010
  4. ziggy 27.10.2010
  5. Luba 27.10.2010
  6. Igor Knežević 27.10.2010
  7. prolaznik 27.10.2010
  8. Trinity 28.10.2010
  9. MEDO SANTA 28.10.2010
  10. svjetlana kovačević 28.10.2010
  11. pimpilin 28.10.2010
  12. majaMED 02.11.2010