Vjenčanje*

Pop je došao točno u podne. U opatijskom parku bilo je malo ljudi. Hrvatska javnost poštovala je našu privatnost.  Doduše, feštu su nam pokvarili jebeni antifašisti koji su nosili vijence na spomenik palim borcima, a limena glazba svirala je Lenjinov marš. Znam riječi. „Vi padoste žrtvom i dadoste sve, krv, život, mladost, radi slobode…“ Zašto se ne ukine taj besmisleni praznik? Nitko živ u Hrvatskoj ne vidi antifašizam osim par leševa koji baš na dan mog vjenčanja hodaju u povorci prema spomeniku junacima kojih se više nitko ne sjeća. Lenjin? U demokratskoj, kapitalističkoj, katoličkoj zemlji? Sve bi te antifašiste trebalo poslati na prisilni rad u jedan od naših kauflanda, lidla ili špara, neka vide zašto su neki pali žrtvom i dali sve. Krv, život, mladost, radi slobode…

Ljudi moji, dlaka je nedostajala i ja bih bila udu ne dana. Moj novi muž, dok je još bio budući, pročitao je na nekom, vjerojatno perverznom ljevičarskom portalu, da je naš svećenik jebao dječicu.  „Moramo naći novog svećenika!“ Ovog smo uvezli, domaći popovi su nas odbili.  „Što“, rekla sam, „jesi normalan? Gdje ćemo naći svećenika koji ne jebe djecu? Nakon svega što sam prošla.“

Prošla sam kroz pakao. Kreatorica Šegota mi je rekla: “Ni crnina ti neće pomoći. Debela si. Jedi kuhane suhe šljive.“  Bilo je strašno. Sjedila sam na školjci, šljive su učinile svoje, on je pred vratima urlao: “Ajmo to učinit’ ispod tuša.“ Usrala sam se što je imalo i lošu i dobru stranu.  Vidjela sam to na filmu. On nju diže u zrak pa je, dok ih voda hladi, nabije. Imam osamdeset kila. Koja bi tuš kada to izdržala?

„Čekaj me na krevetu“, cvrkutnula sam. Progutala sam tri Linexa. Zaključalo me, hvala bogu. Ležao je gol na krevetu. „Gdje si, ženo? Dolazi! Velik sam poput Grgura Ninskog.“ Gregor? Tko je jebeni Gregor? Znala sam da moj budući muž nije peder, ima dvoje djece, a i da ga Gregor kreše ne bi priznao. Oženjeni pederi se rijetko autaju. Joj! Ovo je politički nekorektno.

Na prozore sam navukla tamne zavjese. „Ne“, rekao je, „želim te gledati na svjetlu!“ „Malo morgen“, znao je reći pokojni Milošević, ni ja samu sebe ne gledam na svjetlu. Legla sam na leđa. Deset me puta pitao: “Hoćeš ga, želiš ga, hoćeš ga, želiš ga…“ Ja sam stalno govorila da hoću ga i da želim ga i da hoću ga… U gluhe uši.  Nakon jedno šest minuta on je svršnuo i urliknuo: „O, BOŽE!“ Ja sam u sebi šapnula, da me ne čuje, hvala ti ga, Bože.“ Tri puta u jednom danu.?!

Nisam vam rekla, bio je na momačkoj večeri. Dečki su mu poklonili striptizetu, vratio se k meni u pet ujutro pijan, jedva sam s njega oderala bijele, lanene hlače. Otkrila sam žutu mrlju tamo gdje je bila. Fufa mu je plesala u krilu.

Ja sam sa svojim curama bila na djevojačkoj večeri. Jesam li dobila stripera na poklon? Nisam. Je li mi striper svršio na haljinu? Nije. Što bi se dogodilo da sam ja u pet ujutro došla doma pijana s mrljom na haljini? Danas ne bih bila udana žena. Dečki su na te sitnice jako osjetljivi.

Htjela sam da mi na vjenčanju Josipa Lisac pjeva Ave Maria. Popizdio je, slušao ju je kako je pjevala himnu na inauguraciji onoga kretena. „Preko moga mrtvog leša!“ Trgnula sam se. Postoji li živi leš? Moj bivši muž takvu glupost nikad ne bi izrekao. On je citirao Dantea. Dok sam ga slušala osjećala sam se poput mrtvog leša.

Pop nas je pitao je li uzimamo jedno drugo dok nas smrt ne rastavi. Rekli smo da DA. Izašli smo iz crkve. Antifašisti su nestali. Moje cure su na nas bacale latice cvijeća koje su počupale u opatijskom parku. Bacila sam buket.  Blijedoplave orhideje prošarane crnim prugama. U zlatu sam ga platila. Uhvatila ga je mlada, oko trideset, gotovo gola Poljakinja, za ruku ju je držao osamdesetogodišnji partner. Nije bio oduševljen. Kuma Hela je plakala.

Osjećala sam se poput Churchilla. Turistima sam pokazivala V. V kao Vedrana i V kao Viktoria.

*To be continued.

 71,593 total views,  27 views today