U mom srcu oduvijek i zauvijek Vice Vukov nije bio najveći nego jedini pravi hrvatski heroj. Umjetnik. Borac. Intelektualac. Govoriti o njemu kao pjevaču gubljenje je vremena. Dovoljno je samo jednom čuti njegov glas i osjetiti ponos što potječeš iz iste zemlje u kojoj se rodio Vice.Ne kažem da sam u pravu, meni se samo čini da svaki čovjek, s vremena na vrijeme, želi osjetiti sreću što diše isti zrak s čovjekom koji te nadahnjuje i kao Ljudsko Biće i kao Umjetnik.
Sto sam puta, kad bi me obuzeo crni očaj jer živim u ovoj prokletoj zemlji, pustila da mi pjeva Vice Vukov. Svaki bi me put uspio uvjeriti da nije sve baš tako crno i da ima nade.
Sjećam se, bila je osamdeset i deveta, radila sam na Radio Rijeci. Vice Vukov je još bio na crnoj listi ali se ipako njegova longplejka ukazala na polici jedne riječke prodavaonice ploča. Kupila sam je, a legendarni pokojni Đuza Stojiljković ju je pustio. Nije da smo bili sigurni da ćemo proći lišo, ali je naša potreba da oživimo nikad zaboravljenog i nikad iz hrvatskih srca iščupanog Vicu bila jača od pameti. Slušatelji Radio Rijeke plakali su zajedno s nama.
Vice Vukov je krvavo platio svoj izbor na pravo da ima stav. Otjeran je iz Jugoslavije, ni jedan jedini Hrvat tada nije zbog toga izašao na cestu. Hrvati cijene svoje heroje samo onda kad ih to ni na koji način neće ugroziti. To jest, Hrvati cijene samo svoje \”heroje\”. Njihovi su heroji uvijek i bit će dovijeka prodani, licemjerni, lažljivi, lukavi gadovi spremni da deranje kože narodu predstave kao put u hrvatsko bolje prekosutra. Da nije tako ova zemlja ne bi ovako izgledala.
Ne znam, a nije ni bitno, koliko je godina Vice Vukov bio u progonstvu. Detalje najbolje zna njegova porodica. Kad nam je \”svanulo\”, kad smo postali \”svoj na svome\”, Vice se vratio, ali ne i uklopio. Postavljao je čudna pitanja. Mislio je da stvari ne kreću u pravom smjeru. Razočaravali su ga i \”lijevi\” i \”desni\” jer on nikad nije bio ni lijevo ni desno, bio je čovjek iznad svih podjela. Bio je Čovjek.
Osjećala sam njegovu patnju i njegovu žalost. Nama koji nikad nismo bili heroji, nama koji nikad nismo vjerovali da je ovo \”tvoja zemlja\” i da baš tu moramo \”sagraditi dom\”, sve je nekako bilo lakše. Mi jesmo \”tu sagradili dom\” ali ne iz uvjerenja nego stoga jer nismo imali hrabrosti otići.
Kad je umro Vice Vukov u mom se srcu ništa dogodilo nije, umjetnici ne umiru. Postoje cedeovi koje ubaciš u plejer kad ti nešto stegne dušu. I opet je tu Vice i opet je tu vjera u nemoguće i opet je tu sreća koja će trajati samo pola sata, ali pola sata sreće je jako puno vremena kad živiš u ovakvoj nesreći.
A onda sam jučer čula reklamu za jednu od ovdašnjih austrijskih banaka i glas Vice Vukova. Mrtav Vice Vukov pjesmom \”Tvoja zemlja\” reklamira ono što mu se za života gadilo. Prijevaru, manipulaciju, izdaju.
Sigurna sam da mrtav Vice Vukov pjeva iz nužde. Oni koji su prodali prava nikad to ne bi učinili da su imali izbora. Treba preživjeti. Ništa ja njima ne zamjeram. Zamjeram onima koji su ih na to natjerali.
Koja glupača. Što imam zamjerati \”onima\”? Tom bešćutnom smeću. Uostalom…
To je naša zemlja.
