Smrt. Kako mi idu godine sve više kužim da sam smrtna. Ja sam smrtna. Za one oko sebe meni ne posebno drage znam da su smrtni. Ali ja ? I ja. Smrt pokušavam otjerati plaćanjem privatnog osiguranja. Ako svaki mjesec izdvojim brdo love za najbolju policu svi će me ti silni pregledi udaljiti od Gospođe sa Kosom.
Ženska će razmišljati ovako. Ne mogu nju skratiti za glavu kad mjesečno plaća sto eura Croatiji. Brine o svom zdravlju, ne puši, ne pije, ne jebe se jer to ubrzava puls, logičnije je da zgrabim nekoga tko uživa u životu. Ima Stara pravo. Koliko sam ja u pravu? Pregledavanje jednom tjedno je stres i košta.
Oni koji rade u privatnim poliklinikama znaju da ima mnogo bolesnih pa se uopće ne trude platiti nekoliko dodatnih telefonskih linija. Sjediš tako pola dana na kauču, ukucavaš uvijek isti broj, stalno ti se javlja ženski glas koji ti lažno srdačno govori kako su \”svi brojevi zauzeti\”, \”sačekajte ili nazovite kasnije\”.
Kad čujem kako otkantavaju mene i moj novac samo zato jer je potražnja za njihovim uslugama višestruko veća od njihovih mogućnosti poželi krenuti pušiti, piti, jesti jaja sa pancetom pečena na svinjskoj masti, grabiti međunožje prijateljičina muža, onog jedinog iz društva za koga se govori da jebe i reći sebi: bolje da krepam sita, natankana kofeinom i lozom, umrtvljena mariškom i prijateljevim đokom nego lijekovima koji pomažu samo privatnim poliklinikama, apotekama, osiguravajućim društvima i zdravima.
Danas sam posebno opsjednuta smrću jer sam jučer bila opsjednuta zdravim životom. Na Riječkoj tržnici kupila sam \”ručno izrađene ravijole punjene maslinama i kozjim sirom\”. Bogu dušu bog je neće. Bože, u kakvim mukama umiru ljudi koji jedu samo zdravu \”ručno izrađenu\” hranu.
Pijem kokakolu, ona pomaže kod povraćanja, ne pomaže, i ipak se nekako nadam da mi ovo nije posljednji tekst. Da li će me rodbina odvesti u riječki hospicij ili ipak zadržati doma? Koliko mi još preostaje? Koliko bolesniku na samrti još preostaje? Za rodbinu je to pitanje svih pitanja. Umirući su u pravilu skupi, nepokretni, moraju ležati u posebnom krevetu i na antidekubitusnom madracu.
Porodica nakon smrti nekog od svojih dragih mora podnijeti izvješće prijateljima i susjedima. Sve smo učinili. Imao je poseban krevet. I madrac. Unajmili smo i dvije ženske. Umro je gladak poput jajeta. Nigdje ranice, nigdje znaka da je bio nevoljen ili zdravima oko sebe težak. Naprotiv. Pokojnik je bolje izgledao mrtav nego za života.
Znam što ćete pitati vi koji ne znate da ste smrtni. Kamo će porodica sa medicinskim krevetom i antidekubitusnim madracem kad bolesnik ode. Može li ga jednostavno ponuditi nekome preko Njuškala? Preko Njuškala mnogi njuškaju, ali… Što će reći znanci i prijatelji i susjedi? Prodati ono na čemu je najmiliji izdahnuo? To je ubijanje pokojnika i gruba izdaja.
Pokloniti nekome toliku vrijednost? Kome? Bolesni već leže gdje treba a zdravima ne pada na pamet u svoju konobu ubacivati medicinski krevet sa punom opremom za ne daj bože. Treba li vraga vući za rep i onoj Gospi mahati pred nosom antidekubitusnim madracem? Vještica bi to mogla doživjeti kao poziv.
Znam što ćete reći. Ovaj je tekst bez glave i repa, poruka je nejasna. Bolesna sam, dehidrirana, otrovana a sve ovo naklapam da bih vam ispričala kako nije istina da u Hrvatskoj ne cvate baš ni jedan biznis.
U Imotskom postoji pogrebno poduzeće koje besplatno iznajmljuju medicinske krevete i antidekubitusne madrace pod uvjetom da ono pokopa pokojnika. Zašto Riječani nemaju mašte? Ako zalegnem djeca će me prokleti.
poslije pročitanog…..jebe mi se kad ću umrijeti, samo nek’ me auto zgazi…nećuuuuuu nikakav krevet
Vedrana,
Ili ti prestani da pišeš, ili ja da prestanem da čitam.
Ili mi daj adresu i kaži mužu da imaš neke obavaze sutra uveče.
Nije prvi put da ložiš muškarce svojim prostaklucima, ali ovog puta si otišla korak dalje.
A što se umiranja tiče, ne boj se.
Nije to nikakvo umiranje, samo kratka pauza i presvlačenje.
Be Happy.
Draga gos. Vedrana
u svoj toj muci i istini covjek mora da se nasmije. Mozda nisam osoba koja bi okolo jurcala za pravdom. Previse gladnih usta imam za vratom koji cekaju da dobiju ono malo novaca sto zaradim. Ali volim procitati ono sto mozda nas vecina misle i makar pola dana jos se smijem. Nadam se da vas nisam povredila aliuvijek rado cekam vas novi clanak. Vjerna citateljica
Pretpostavljam da sve ovisi u kakvom si odnosu sa osobom koja je bolesna i umire.
Ako ne voliš tu osobu onda stvarno misliš o trošku.
Ako voliš, onda misliš o tome da osobi bude udobnije i da umre dostojanstveno. Moje poimanje dostojanstvenog je doma u svom krevetu, sa najvećom mogućom dozom fentanila sa najdražima u blizini. Za razliku od ustanova gdje rade umorni potplaćeni ljudi koji su ti stranci.
Ono kaj je al ono fakat mrak je da odeš u Evropu, mislim da Belgiju i tam se namariškaš s ekipom, lepo pozdraviš i zahvališ i onda si sam šikneš letalnu dozu tak da tvoja familija ne oboli od žalosti dok te gledala kako te ubija karcinom želuca, otkazuju organi i u tri mjeseca ostariš 30 godina, pa tako onda umjesto kao šezdesetgodišnjak izgledaš ko devedesetgodišnjak.
U svem tom sranju koje zovemo život je najnepravednije upravo to umiranje. Katastrofa. Ne samo smrt, nego baš umiranje.
Ima ljudi koji vele da je postojanje sveg raznolikog života u obliku flore i faune dokaz postojanja Stvoritelja koji nas voli i kojemu je stalo.
Po meni, upravo način na koji ljudi umiru jest dokaz da (ako i postoji) njemu NIJE!
A to kak će se obitelj postaviti prema nama kao dođe naš red za umiranje ovisi o toliko mnogo faktora.
Ne mogu si predočiti da bi tvoj Sinek napravil nekaj kaj ti nebi odobravala. (Al meni uvijek vele da sam naivna 😉 )
Sad sam te fino ohrabrila, kaj ne?
Ima jedna mudra izreka namijenjena sinovima: “ako tvoja mama odobrava ono što misliš poduzeti, učini nešto drugo.”
“Pogledajte sudbinu, ljudsku ili kravlju,
život jeste lep, ali škodi zdravlju!”
Duško Radović
Gospodjo Rudan, sto ce Vam zdravstveno osiguranje u Croatiji? Zasto bas u Croatii koja kad vama treba nesto platiti, ne placa nista? Sto ako Vam nadju neku bolest a bolnice u Rijeci ukidaju krevete i nece Vas primiti jer nemaju gdje ( jos ste i stari pa vise kostate nego mladi)? Sto ako Vas i prime, tko ce Vas lijeciti kad i sami nagovarate mlade strucnjake da idu raditi van? I sa cime ce Vas lijeciti kad nema lijekova a svi aparati su stari ili ne rade?
Gurnimo glavu u pijesak i nadajmo se da nas ona Gospa u crnom i sa kosom nece vidjeti i pokosit ce nekog drugog.
Mhm…zasto se ovde bilo ko bavi dekubitima,umiranjem…realno mi malkice smeta povrsnost ‘anallize’teksta!
Pravi li ko paralele sa stvarnim problemima iz sopstvenih zivota tipa ‘navodnog zdravstvenog osiguranja’ koje nam pomaze kad je u pitanju grip,virozica,po koja fraktura,trauma…ali ozbiljnije boljke,a pa ne,za to nam trebaju dodatne donacije,veze u zdravstvu,skupe hemoterapije,privatna osiguranja (koja ne pokrivaju sve ‘patologije’ukoliko se ne pridrzavate uslova iz polise – nesto poput kasko osiguranja(pili ste-dakle nema naknade stete iz osiguravajuceg drustva)
Sledeci problem je problem starosti-bedni drzavni staracki domovi i preskupi privatni staracki domovi! Za ove prve vam treba veza predsednika drzave,a kada tamo smestite svoje najmilije,tuga vas uhvati kad vidite u kakvim uslovima provode poslednje dane,za ove druge vam treba suma novca koju moze npr. priustiti eventualno porodica pomorca koji dusu i zivot ostavi na gomili gvozdja kako bi imao za pristojan zivot i eventualno pristojno starenje svojih roditelja.
Glavno pitanje je sta je sa nama od po tridesetak god koji se bore za bilo kakvo radno mesto,zdravstveno osiguranje,stambeno resenje…ma da ne nabrajam… zdravstveno je danas jedno od onih ‘luksuza’ i kod ‘vas’i kod ‘nas’i kod ‘njih’!
Baš ste morbidni; ko o tome još razmišlja?! Sve u svoje vrijeme. Samo smo na nešto zaboravili, jer vrijeme je uvijek pogrešno. A pasti nekome na milost i nemilost, tek na “iznuđenu” ljubav i pažnju, to je već nešto, to znači na vrijeme se obezbijediti , protiv koga ili čega?! Znate, vodite računa o sebi dok je vrijeme i dok ste pri čistoj i pokretni, poslije ništa više nije važno, pogotovo- mi. Zbrajanje čistog učinka i minuta koji nam već ne pripadaju (mislim na čistu svijest koja nije opsjednuta bezrazložnim strahom o prolaznosti vremena, života pa i svijeta). Skupo je “bolovati” prije vremena, i praviti se da sve držimo pod kontrolom. I da nas je neko ili nešto ništa manje nego prešao. Naše je samo da u životu smo živi i poslije samo umremo.
Kupim neki dan u ducanu teglicu kupusa, poljska proizvodnja i pakovanje, volim kupus, pa cisto radi uspomena na djetinjstvo krenem ga spravljati. Kako sam vec iskvarena mlatarajuci se po svijetu tako umisljam da i kupusu treba dodati persin, dil, dimljene svinjske listrice, rasol za na kraju umjesto pive. Bogu dusu Bog je nece. Otisao kupus, sto otisao, proletio, i vec treci dan krepivam od gladi. Zamisljam pecenu prasetinu i pecen krumpir, mjesanu salatu bez krastavca, od krastavca povratim sve. A mozda nisu bili krivi moji dodatci, mozda netko prije mene nije oprao ruke?
Dakle dve su vrste Smrti – u cipelama ili u krevetu …
Prva je poželjna pokojnicima ali tragična porodici – druga je muka svima, a kad nastupi -olakšanje je porodici . Dakle ako biramo radosnu porodicu nakon sopstvene smrti – mučimo ih kopnjenjem svakog dana po malo na kašičicu …Uz pomenutu opremu za umiranje . Radostan pokojnik zbog sopstvene smrti … Nisam siguran , nije se još niko po tom pitanju izjasnio nakon svoje smrti !
Tako treba gospogo Rudan. Onu utvaru sa kosom treba ismejavati.
Ko je šiša i zašto uopšte nepozvana dolazi?
Smrt je završni deo života – ili nije!?
Potsvesni strah od smrti, nestajanja kvari nam radost života.
Ako bi više pričali o toj temi na način kako to čini Vedrana, mislim da bi prirodnije gledali na taj završni čin tragikomedije koja se zove – život!
Čuveni režiser Kusturica na naslovnoj strani svoje knjige objavi:
“SMRT JE SAMO NEPROVERENA GLASINA!”
Ipak, živeli!
Vjerujem da cemo doseci najveci domet civilizacije kad ce napokon svaki pojedinac smjeti odlucivati o vlastitoj srmti.Zivjela Belgija! Ne zelim madrace kontra dekubitusa, ne zelim mokre pelene, ne zelim da mi dijeca moraju patiti gledajuci kako se previjam od bolova. Zelim i hocu i imam pravo na dostojanstvo. Religiji je jos uvijek glavni adut strahovlada. Njihov strah da postanemo bez straha pred smrti sa lucidnom odlukom da skoncamo u ljepoti. Necu dočekati taj dan bojim se, ne u ovoj zemlji, ali nadam se da ce moji unuci to dozivjeti. Ukoliko nas neka stomegatonska ne sravna sa zemljom, ali to je drugacija prica. Pozdrav uvijek blistavoj Rudanici