Ustani, Mamiću lave, i rikni!

Kad su Vatreni ulazili autobusom u Zagreb bila sam, valjda jedina, osim onih milijun Hrvata koji rade vani, izvan Hrvatske. Nisam čitala portale, šetalama sam trgovima Varšave i tamanila najbolje kolače na svijetu. Volim Poljsku.

Nogomet je čudo. Može u Hrvatskoj učiniti ono što ne može ništa i nitko, dovući na ulice milijune ljudi. I još može sve te ljude uvjeriti da su i oni “pobjednici” i  “Vatreni” i  “Kockasti” i “Hrvatska”. Ubijte me, ne razumijem tu histeriju. Za mene su nogometaši bića koja krvavo rade služeći se rukama, nogama i glavom, vanjskim dijelom glave. Slavni su i bitni jer zarađuju ogromnu lovu, ali ni blizu onoliko love koliko njihovi robovlasnici. Dečki vode pakleni život otkako su bili djeca. Ratuju svaki dan. Školu baš i nisu vidjeli. Negdje sam pročitala da je Modrić bio pastir. Ne bih voljela da mi je sin nogometaš. Ne bih voljela da mi je zet nogometaš. Ženska sam puna predrasuda.

Ne kužim ljude koji se pale na sirote, mokre dečke. Ma, jasno je meni da spadam u grupu od deset ljudi na Kugli perverznih u ovolikoj  mjeri. Možda upravo zato potpuno razumijem zašto se na onom, danas već Autobusu, vozio Thompson. Dečkima se sviđa pravo muško koje je nekad, danas manje, kao svako pravo muško pozivalo na rat, nasilje, klanje i sve što ide uz bića kojima među nogama visi ono što ih čini “ratnicima” i “vatrenima” i “kockastima”. Kad govorimo o Thompsonu ne možemo nikako zanemariti njegov teški mač kojim hrabro maše na pozornici u boju sa…Već znate s kim.

Treba li biti baš toliko strog prema dečkima koji vole Thompsona i onog zadarskog pjevača koji je u jednoj osobi i pijanac i zlostavljač? Mislim da bi se neki trebali ohladiti. Nogomet, mlaćenje, lokanje i revanje oduvijek su išli i dovijeka će ići skupa. Neka crkne kome smeta. Da, ovo sam vas zaboravila pitati, vas koji se razumijete u Thompsona i nogomet. Koliko je to četnika Thompson pobio u svom sad već ne baš kratkom životu? Komada 0. Thomson ubija “četnike” na pozornici da bi mogao živjeti u stanu vrijednom nekoliko milijuna kuna, da bi mogao kupiti kuću od nekoliko milijuna kuna, Thompson zarađuje na “ubijanju”. Za neke razlike nema, za mene je razlika drastična. Meni bi se lik sviđao da je zaista onim mačem smaknuo nekoga, za to moraš biti hrabar, pa onda krenuo revati na temu klanja. Ovako, Tomy je samo jedan u nizu Hrvata koji nam poručuje, naoružajmo se i krenite. Dobri, stari Mussolini.

Da skratim. Zbog Thompsona se nitko u Hrvatskoj ne bi smio dizati na zadnje noge kad se već ne diže zbog onih pedeset razbojnika koji zaista imaju Hrvatsku u šapama i koji će jedini dignuti ogromnu lovu na uspjehu “Vatrenih”. Onih ostalih deset milijuna koliko ih je plakalo na Trgu godinama će vraćati ono što su potrošili na pivo, meso, dresove, zastavice i navlake za ogledala na autima kupljenim na kredit, o zastrašujućim kamatama neću.

Eto, meni je, kako vidite, oko “Vatrenih” sve jasno. Osim… Drage Hrvatice, dragi Hrvati. Sve vaše “vatrene” i “kockaste” pastire, ili bar ogromnu većinu njih, otkrio je i stvorio Zdravko Mamić, nepravomoćno osuđeni kriminalac koji je od ruke hrvatske pravde pobjegao u susjednu nam zemlju. Nogomet je, to svi znamo, opijum za narod, ali prije svega ipak čisti kriminal. Namještaju se rezultati, u kockarnicama diljem svijeta dere se koža sirotim ljudima. Pa ipak, kad se jednom u sto godina dogodi da “mala Hrvatska” dosegne zvijezde, vi navijači i navijačice tako hladno, tako bešćutno, tako olako zaboravljate da bez Mamića ne bi bilo ni “Vatrenih”,  ni “Kockastih”, ni vas.

Jasno mi je, čujem vas, Mamić je kriminalac. Kako može biti kriminalac Otac Domovine, pitam ja vas. Zato, pogledajte istini u oči, vi Hrvatice i vi Hrvati. Krenite opet na Trg, ovaj put sa ogromnim fotkama Zdravka Mamića i vrisnite: “Santo subito!”