Uskrs II

Hrvatska je po količini bijede i beznađa na vrhu evropske ljestvice strave i užasa. Iz nje glavom bez obzira bježi i mlado i staro. Ljudi u najboljim godinama, visokoobrazovani, kad i rade, ne mogu preživjeti. Dave ih banke, roditelji im skapavaju od gladi i bolesti. Mirovine mizerne, 2000 kuna ljudima koji su godinama radili velike su k’o kuća.

Dok sirotinja hropće, bahate hrvatske lopine ne znaju kako bi potrošile pare. Vile, avioni, helikopteri, dvorci, privatna lovišta, privatni otoci, kurve, dečkići… Država ovih dana ulaže nadljudske napore kako spasiti Todorićev Agrokor tako da i ona i on ostanu nevini. Poslodavci imaju potpuno odriješene ruke pa robove rastežu poput prljave žvake, poreze plaća samo sirotinja. Ni u najgoroj noćnoj mori nisam mogla sanjati da ću živjeti u ovakvoj zemlji.

Nema krika, nema bijesa, samo jeziva, odvratna pomirenost sa sudbinom. Svi smo pilići koji smiju zatočeni samo kljucati dok im nešto ne slomi krhki vrat, a onda ih ubojice koje ne žive bolje od svoje žrtve pretvore u “pileći batak na akciji”. Srećom, s vremena na vrijeme, u Hrvatsku svrati neki Božić ili Uskrs pa nam onda crkveni dostojanstvenici objasne u čemu je naš grijeh, naš preveliki grijeh.

Crkva u Hrvata je, otkako imaju Hrvatsku, sveta krava. Ni pred Titom nam se nisu gaće tresle ovako kako nam se tresu kad se nađemo u blizini nekog od bozanića. Sto sam puta ispričala anegdotu iz svog socijalističkog života, ipak ću je ponoviti. Tito je 1971. godine držao govor u Labinu. On i njegova svita odsjeli su u hotelskom kompleksu u kome sam ja radila. Bio je Prvi maj, tada Međunarodni praznik rada. “Karavana prijateljstva”, tako se zvao niz autobusa koji su krenuli prema Rapcu, bili su ispunjeni do posljednjeg mjesta. Zagrepčani su odlučili praznike provesti na moru. Cijena je zaista bila sitnica.

Tito i njegova pratnja ručali su prije nas. Kad smo mi došli na red Zagrepčankama se nije svidjelo ono što su vidjele na tanjuru. Provalile su u kuhinju, razvalile je i svojoj djeci i ostalima poslužile delicije koje su otele od zapanjenih kuhara. Njihova je teza bila, On nije bolji od nas. Tito je bio i onda kao što je to i danas, “jedan od najvećih svjetskih zločinaca”, a Hrvatska se davila u dubokoj, nedemokratskoj, socijalističkoj mračini. Pa ipak, žene iz te sedamdeset i prve mislile su da su i one i njihova djeca i svi njihovi ljudska bića koja imaju pravo na hranu dostojnu čovjeka. Bile su sigurne da nisu svinje koje smiju samo roktati i žderati što im se baci u korito dok njihov gospodar ne odluči da im zabije nož u vrat. Koje su to žene bile! A mrak, a diktatura, a monstrum na pola kilometra od njih drži povijesni govor.

Gdje su danas kćeri i unuke tih žena? U Slobodnoj Dalmaciji je mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, izjavio u uskršnjem intervjuu da je “svećenička pedofilija ravna abortusu.” Izjednačio je zločince iz svoje prljave ekipe koji svršavaju dok siluju dječicu sa ženama koje abortiraju zato jer žive u zemlji u kojoj žive.

Nikad ni jedna žena nigdje pa ni u Hrvatskoj nije učinila abortus da bi doživjela orgazam. Učinile smo to, čine to i činit će to uvijek žene koje nemaju izbora. Gladne su, besposlene, bez nade, bez krova nad glavom, zlostavljane. Izjednačavati abortus i perverziju koju možeš nekažnjeno zadovoljavati zato jer ti to omogućuje status u ovoj napaćenoj zemlji može samo mons.dr. Marin Barišić, spodoba, sita i presita, koja se valja u zlatu i ne zna što to očaj jest. Ipak, kako se usuđuje, ma koliko zao i slijep bio, sirotinju izjednačavati sa gadovima iz svojih redova?

Već dva dana čekam da se oglasi neka žena, to je zato jer se sjećam žena iz sedamdeset i prve, koja će vrisnuti i reći kako prebogata zvijer nema pravo nikome suditi, još manje optuživati žene za nesreću koja se dogodila i koja se dešava Hrvatskoj. Za ovo u čemu živimo nisu krive one koje su abortirale već one koje nisu.

Zašto šutimo, mi žene, zašto gadovima ne začepimo pogana usta?