Ubit ću se!

Uznemirena sam. Valentinovo je na pragu, dan kada moramo slaviti Ljubav. Moramo da ga jebeš! Sirotice koje imaju partnera, sa suzama u očima u vodu trpaju tulipane iz Lidla ili se dive paketiću obučenom u žarkocrveni papir.

Bijednice koje nemaju partnera bacaju se u nabujale rijeke.

Ja sam poklon otkrila u njegovom ormaru, dobit ću preskupi grudnjak kupljen u onom dućanu Victoria’s Secret.  Nešto ću vam reći, to ni On ne zna, uopće ne nosim grudnjak.  Vivienne Westwood već godinama ne nosi ni grudnjak ni gaće, pa ipak ima muža mlađega od sebe trideset godina. Nije sve u spolnim organima, ima nešto i u osjećaju slobode. Zato nema potrebe da moje dugaaaačke petice trpam u svilene košarice u koje može stati velika, okrugla, tvrda, silikonska jabuka.

Zašto ne nosim umjetne sise? Jednom sam bila u ordinaciji poznatog estetskog kirurga. Na prljavom stolu drži prašnjave silikonske umetke svih oblika, od “jubuke” i “kruške” do “suze”. Trebala sam izabrati ono što bi se Njemu najviše svidjelo. Jebote. Kad sam pomislila da će mi u grudi uvaliti to prljavo sranje ispunjeno pitaj boga čime i da ću dobiti sepsu i položiti život na oltar neljubavi između mene i moga muža…Pobjegla sam. Majstore, ubij nekog drugog.

Moje muž ne zna da moje sise nisu ono što su bile pred pedeset godina jer smo u braku trideset i pet godina. Ne gledam ni ja njega osim kad skupa odemo u kupovinu. Onda on iz košare u kojoj je rublje na rasprodaji odabere nekoliko pari bijelih gaća, u pravilu su broj veće, da mu ON diše, da ne dobije rak testisa. Kužite? Koja dvostruka mjerila. A ON bi mu mogao disati i u gaćama tri broja manjima jer Njega jedva da i ima. Pa ipak, moj ga muž pazi i mazi i jednom u šest mjeseci vodi ga urologu, pa mu urolog stavi prst u guzicu, pa me onda muž pozove na ručak jer je “sve u redu”, prostata je “malo uvećana”. Urolog svim našim prijateljima sa “malo uvećanom” prostatom govori kako je to česta pojava kod “velikih jebača”. Zato se kod  njega na pregled čeka tjednima. Ubod u guzicu šesto kuna.

Taj “veliki jebač”, znam da veličina nema veze sa kvalitetom, mislim, čitala sam tu lažnu teoriju o kurcu, uopće ne jebe. Godinama. Odakle mu ” uvećana prostata”? Urolog laže. Već vas čujem, ne jebe doma. U pravu ste i hvala mu na tome. Nisam feministica, samo pitam, zašto mi za Valentinovo dobivamo raskošne grudnjake od čipke i čelika, a njima na isti dan ne smijemo pokloniti čeličnu brnjicu optočenu svilom u koju će složiti svoju malenkost? Iz vrećice sam izvukla račun, srećom smo mi ipak Zapad, vratit će mi lovu pa ću kupiti kilogram čokolade. To je ono što me čini sretnom.

Ne bih vam ovo ispričala, sve prolazite kroz istu muku kad Valentinovo zakuca na vrata, da to sranje od praznika nije ušlo i u škole. Moj Krešo, moja najveća ljubav… Oprostite, samo da obrišem suzne oči. Eto. Moj Krešo, moja najveća ljubav… Zatekla sam ga kako u krvavocrveni papir umata ogromno, mekano srce, također boje krvi Isusove. Na spužvi u obliku srca piše, “S tobom u dobru i u zlu, s tobom dok nas smrt ne rastavi.” Jebote! Siroto dijete. Zašto bi se on tako mali nekoj kozi zaklinjao na vječnu ljubav?

Pokušala sam mu objasniti da se srca curama poklanjaju kad si veliki dečko, da je Valentinovo sranje, da je mogao svoju lovu potrošiti na nešto pametnije, mogao je, kad ga mama ne vidi, otići u kiosk pokraj škole i kupiti si ogrlicu od bonbona.

“Krešiću, ljubav nonina, odjebi zakletve i obećanja, pred tobom je čitav život.” I još sam dodala kako cure više vole slatkiše nego velika, ružna srca. “Nona će srce baciti u smeće i nadoknaditi ti troškove.”

“To je za moga Vitu.” Otvori se crna, hrvatska zemljo. Otvori se! Moj je Krešo peder. Peder u Hrvatskoj?! Jebem ti Valentinovo! Da ga nema moj prekrasni Krešo godinama ne bi izašao iz ormara.

Sutra odlazim na Trg bana Jelačića sa transparentom “Ubi, ubi pedera!” Moram nekako zaštititi jadno dijete.