Tito, Tuđman i konjski rep

Objavljujemo Vedranin tekst iz Vala. U srijedu je izašao kao prilog Jutarnjem listu. Damir Štimac koji je pred trideset i tri godine uređivao riječki omladinski list “Val” okupio je staru ekipu. Dečki i cure su svojim tekstovima pokazali da u njima još junačko srce bije.

Ne žalim za godinama kad sam pisala za “Val” iako su to bez ikakvog pretjerivala zaista bila dobra vremena. Jugoslavija je umirala, svi smo bili nestrpljivi čekajući da se otvore rajske dveri demokracije. U međuvremenu…

U međuvremenu… Ispričat ću vam priču.

U Jugoslaviji je postojala pokrajina Kosovo i Metohija. Vukojebina neviđena. Iz nje su ljudi bježali u hordama, mi koji smo živjeli daleko ponekad bismo na televiziji vidjeli bijedne kućerke i prašnjave ceste. Ne bismo odlazili tamo, ali su “Šiptari” dolazili k nama. Za nas odavde Kosovo je bila zemlja bureka i baklava, divlji Kurdistan.

A onda se tamo dogodilo čudo. Jugoslavija jest crkavala, ali je milicija bila živa i zdrava, sudovi su normalno radili. Zato je poput bombe odjeknula vijest da su na Kosovu jednom konju o rep objesili Titovu sliku. Životinja je u travnju 1989. godine “Tita” vukla po prašini i postala brejkingnjuz.

Dečki i cure iz “Vala” objavili su vijest i pozdravili demokratski čin kljuseta sa Kosova. Broj je, naravno, istoga trena zabranjen. Ja sam tada radila na Radio Rijeci, bio je to i ostao državni radio. Oduševili su me i konj i “Val”. Moj je tekst amenovala pokojna urednica Tatjana Olujić-Musić koju danas nitko ne spominje. Časni pokojnici umiru. Mrtva, nečasna govna žive vječno.

Redakcija “Vala” je preko suda tražila da se ukine zabrana. Zvuči nevjerojatno, ali riječki Okružni sud presudio je u korist redakcije pa je “Val” opet osvanuo na kioscima. Onda se tužilaštvo žalilo. Vrhovni sud je pravomoćno zabranio “Val”. Jesu li to bila olovna vremena?

Prebacimo ovu priču u današnje vrijeme. Hrvatska je zemlja koja u Evropi ima status koji je imalo Kosovo u Jugoslaviji. Ona je mračni vilajet, vukojebina, mafija cvjeta, sudovi sude kako gazda kaže, portali pišu kako gazda kaže, malo je teže detektirati tko su gazde, ali se ipak zna tko pije, a tko plaća.

E, sad. Zamislite da se netko danas u Hrvatskoj usudi konju o rep objesiti Tuđmanovu sliku, neka mi Tito oprosti na ovoj krajnje neprimjerenoj usporedbi, pa da je onda kljuse vuče po Baniji, primjerice. Bi li mladi Riječani i Riječanke stali na stranu kljusine? Ili bi ih ipak bolio kurac?

Što bi učinio hrvatski sud u demokratskoj Hrvatskoj? Kako bi na hepening reagirale spodobe u Saboru? Lopine u Vladi? Mladi iz Hrvatske bježe onako kako su bježali “Šipci” sa Kosova. Omladinski portali koje bi trebala plaćati država da joj jebu mater ne postoje. Što će Hrvatskoj omladina koja se više i ne zove omladina? Je li danas sve, ah, tako drugačije?

Danas bi sud osudio vlasnika kljuseta. Oni u Saboru bi istraživali “tko iza toga stoji”, zaključili bi da je vlasnik “četnik”, samo “četnik” može konju o rep objesiti Oca Domovine. Javile bi se i udruge za zaštitu životinja. Doduše, veliko je pitanje postoji li u Hrvatskoj konj koji bi dopustio da mu se o rep objesi fotka Titovoga generala?

Čini li se i vama, ili sam ipak ja jedina, da stalno tapkamo na mjestu? Ono se nekad zvalo Jugoslavija, danas se zove Hrvatska, promijenilo se ime i zemlji i diktaturi. A sve je nekako isto? Ili nije? Nije, nije. Danas na Radio Rijeci ovaj tekst ne bih smjela pročitati.

 18,683 total views,  2 views today