Što čekamo?

Sve više građana ove “države” diže ruku na sebe. Zašto bespomoćno biće lakše juriša na sebe nego na svog zlotvora? Pred neki sam dan dobila pismo od “grupe građana”. Tražila je od mene da pišem o riječkom pedofilu koji je za svoj “rad” kažnjen radom za opće dobro i vraćen u ulicu u kojoj već godinama živi. Majke potencijalnih žrtava, pedofili su neizlječivi, napisale su mi pismo, ali se nisu potpisale.

Čega se boje? Pedofila svakako. Pa ako ga se bojiš, a vidiš da ti društvo u ratu s njim neće pomoći, doma imaš malu djecu, zašto sam ne riješiš problem? I katolički pop je silovao djecu, i on je dobio rad za opće dobro.

Užasnuta, zapanjena, prestravljena, pročitala sam ovih dana vijest kako se mlada mama u autu samozapalila sa svoje dvoje malodobne dječice zato jer sa životom u Hrvatskoj nije mogla izaći na kraj. Muž teško bolestan od raka mozga. Posao je jedva našla. Bez njega ne bi ni ona ni djeca ni muž mogli fizički opstati. O mužu koga je sigurno voljela nije mogla brinuti jer uz posao i dvoje djece ne možeš na pravi način njegovati čovjeka koji jest na samrti, ali živ i beskrajno pati.

Tko bi to mogao izdržati? Mlada žena skratila je svoje muke i buduće muke svoje djece. Znala je da se ovo hrvatsko masakriranje nikad neće završiti, pomislila je kako je za njenu djecu bolje da se pretvore u pepeo nego da godinama prolaze kroz pakao kroz koji su prolazili njihovi roditelji. Otac još skapava. Možemo li je osuditi? Nikako. Možemo li je žaliti? Kad malo bolje razmislimo, to se troje spasilo.

Danas svi pišu o dragovoljcu, o dragovoljcu, ne o “dragovoljcu” koji se borio i još se uvijek bori da bi mu mirovina bila deset puta veća od mirovine onih koji su se borili za ideale, a ne za pare. Splitski profesor, kako se zove “gospodin”, silovao mu je petnaestogodišnju kćer. Sutkinja mu je rekla da to i nije neki zločin jer djevojčica ni u jednom trenutku nije rekla “ne”. Istu rečenicu ocu silovane djevojčice ponovila je i supruga profesora silovatelja.

Kad profesor silovatelj bude silovao njihovu kćer tko zna hoće li mama mužu kao olakotnu okolnost uzeti da je dijete šutjelo? Ili su se već nagodili? Priča se deset godina vuče po sudu. Rasplet naslućujemo. Profesor neće biti osuđen čak ni na rad za opće dobro. Školski profesori već rade za opće dobro, ne treba im plaćati prekovremene.

Splitski se dragovoljac nije mogao nositi sa užasom u kome je živio, tko bi na njegovom mjestu mogao, pa se jučer na plaži raznio bombom. Tko je kriv? Nitko, naravno. Djevojčica nije rekla “ne” iako je općepoznato da silovatelji, čim čuju “ne”, odmah odustaju. Sutkinja? Nikako. Gospođa se drži hrvatskih zakona k’o pijan plota. Supruga silovatelja? Supruga silovatelja potpisala je suprugu silovatelju, vjerojatno u crkvi, da će s njim biti “u dobru i u zlu”. Neki misle da je ono što je učinio njezin muž čisto zlo, ali tko zaljubljenoj ženi smije zamjerati na sljepilu, posebno kad znamo da djevojčica nije rekla”ne”?

Priznajem, nisam pri sebi. Vjerojatno sam luda. Ne razumijem neke stvari. Profesor ti je silovao kćer. Dragovoljac si, imaš oružje, nije li logičnije da razneseš profesora nego sebe? Svoju bol ne bi ubio, ali bi ubio njega i poslao poruku drugim napaljenim profesorima. A ima ih. Postoji i lijek za pedofile kad se vraćaju sa posla za opće dobro. Nije li bolje da se oni drže za krvavo međunožje nego naša djeca ili unuci? Ona je majka zapalila sebe i djecu i poslala nam jasnu poruku, u ovoj zemlji možeš samo mrtav biti sretan.

Ne znam. Ne znam. NE ZNAM! Ništa ne znam. Samo osjećam bijes, bespomoćan bijes. U posljednje me vrijeme opsjeda potreba da odem u Sabor. Da odem u Vladu. Da uđem u palaču u kojoj sa djetetom među nogama leži neki od biskupa. Da prošećem do stadiona na kome sjedi onih nekoliko stotina tisuća “dragovoljaca” i urla kako su im male mirovine.

Koliko besramne gamadi sa nas kida živo meso dok mi bombama raznosimo sebe i živu palimo vlastitu djecu. Mora li tako ostati?