“Sretan ti Dan mrtvih, nona!”
“Krešiću moj, nisam te vidjela skoro godinu dana, gdje si bio?
“Na treningu i jako sam učio.”
“Glavno da si ti meni došao, ali Dan mrtvih se ne čestita. Kako krasne krizanteme…”
“Tata ti ih je kupio, rekao je mami, hvala kurcu da je ova frka prošla, danas više trošimo na mrtve nego na žive, ovo sranje na sniženju deset eura.”
“Kako su tata i mama?”
“Tata je rekao da imaš rak i da ćeš umrijeti i da danas pogreb košta ko Svetog Petra kurac…”
“Kajgana, Krešo, kajgana.”
“Što kajgana?”
“Kad nešto puno košta kaže se da košta ko Svetog Petra kajgana…”
“Kajgana, jaja, kurac, isti kurac. Kad ćeš umrijeti?”
“To se nikad ne zna, vidiš da sam još živa…”
“Tata je rekao da tako ti je to kad ideš na ultrazvuk privatniku koji ti nije pred godinu dana vidio rak. Mama je rekla, bar je došla odmah na red, da je bila na listi čekala bi pet godina… Jebote, bio bi isti kurac.”
“Krešiću moj, tvoji tata i mama su me već zakopali.”
“Zašto plačeš, nona?”
“Ja bih htjela živjeti.”
“Mama je rekla da imaš lijepe godine i tati je rekla da svakako moraju kupiti ekološku urnu da se ne zagađuje okolina i da bolje da te bog uzme nego da završiš u starački dom…Zašto plačeš, nona?”
“Ne moram ja u dom, imam svoju kuću…”
“Tata je rekao da ako odeš u dom da nam tri tvoje kuće neće biti dosta za platiti dom i da će te u domu Ukrajinke i Nepalice slati u kurac za 2500 eura mjesečno i da je bolje smrt nego dom u Hrvatskoj i da nećeš biti u samici jer je to 3500 eura.”
“Reci mami i tati da se ja liječim kod najboljih doktora i da sam platila operaciju skoro dvadeset hiljada eura i da ću platiti još toliko i da se nikad ne zna tko će prvi, Zagreb ima odlične doktore.”
“Tata je rekao da su to svi jebeni mafijaši. Nona, ostani u Rijeci. Tata je rekao mami, jebote, ljubavi, kako to da je Rijeka jedini grad u Hrvatskoj u kome su doktori sveci, a nova bolnica puna nove opreme. Mama je rekla, u riječkim bolnicama vlada umberta.”
“Krešo, nije umberta nego omerta.”
“Isti kurac i još je tata rekao, kad tu pukne, čut će se, mama je rekla, tu nikad neće puknuti, Riječani su fini ljudi, oni šute i skupljaju dobrotvorne prihode, a riječki mafijaši rade posao, nona, zašto plačeš?”
“Krešo, ja sam bolesna a ti me samo strašiš sa tim groznim pričama, reci mi nešto lijepo.”
“Šta?”
“Kako u novoj školi…”
“Super, idemo na izlet.”
“U Vukovar?”
“Gdje je to? Idemo u Barcelonu pa u Pariz pa u London pa u Madrid. Mama je rekla, neka dijete vidi svijeta.”
“Tko će to platiti?”
“Roditelji.”
“U koju ti školu ideš?”
“Put u svaki grad košta tisuću eura, mama je rekla da treba vidjeti svijeta dok si mlad i da na mladima svijet ostaje, a ne trošiti na doktore i kemikalije, od njih samo pada kosa pa onda umreš, jesi ti pila kemikaliju?”
“Ne.”
“Onda nećeš umrijeti?”
“Ne umire se od kemoterapije nego od bolesti, ja neću umrijeti.”
“A u kurac, nona. Nećeš umrijeti, ne ideš u dom, tata je rekao da ako bude tako da ćeš nas stjerati u grob jer će kupac odustati.”
“Koji kupac.”
“Za tvoju kuću i tata me je molijo da mu pošalješ vlasnički list da se vidi da si ti jedan jedan.”
“Misliš da sam vlasnica jedan kroz jedan.”
“Gdje ti je vlasnički list, tata je rekao da ako kupac ode da mi smo najebali, sve nam je pod hipnozom i stan i auto, istjerat će nas iz stana a tata me neće moći voziti na trening i još neću vidjeti ni Pariz ni Madrid…”
“Reci tati da ću umrijeti kad kuću spizdim na doktore i liječenje.”
“Jebiga, nona. Ako ti ne umreš, umrijet ćemo mi, rekao je tata.”
“Krešo, zašto plačeš?”
“Volim te, nona.”
“Ne plači, Krešiću, sve ćemo riješiti. Učlanit ćemo se u HDZ pa nećemo umrijeti nego ubijati.”
“I živjet ćemo vječno?”
“I živjet ćemo vječno.”
