Starost

Da, stara sam. U meni živi djevojčica, ipak znam da sam ja ona stara žena koja u mene gleda iz svakog izloga pokraj koga prođem.

Jučer smo u Istri proslavili četrdeseti rođendan moje kćeri. Kad sam počela pisati ovu knjigu, fešta je bila u planu. Dan je bio lijep, moja je kći plavuša na vrhuncu ljepote. Primala je poklone, smijala se, pazila da sve bude kako je planirala, uz nju su bili njezin muž, njegova mama i mnogi ljudi koji je vole. Ona i nećak zajedno su puhnuli u dvije svjećice.

Nož je zarila u tortu, ja sam dobila prvi komad. Nećak je rekao:“Sad su mala djeca na redu.“ Smijali smo se. Slavili smo u istarskoj oštariji. Unuka i ja smo nakon ručka jedna drugoj nasred seoskog puta dobacivale plavu ribicu od silikona. Sama sam se sebi čudila. Mogu skakati, sagnuti se, trčati. Mogu se smijati i biti sretna što ribicu hvata visoka, vitka djevojčica sa pletenicama.

U mene su gledale ogromne, vesele oči koje su nekad zelene, nekad smeđe, nekad ljute, nekad tužne. Deset godina u njih gledam, i jasno mi je da će doći dan kad će naša igra prestati. Uskoro će sve moje igre prestati. Smrt galopira prema meni. Ili to ja jurim prema njoj?

Jednom davno, kad sam odlučila ostaviti bivšeg muža, kolegica sa posla mi je rekla:“Imaš trideset i sedam godina. Prošla baba s kolačima.“ Nikad nisam u to vjerovala. Pokraj nas stalno prolaze babe s kolačima. Ja sam svaku svoju babu zaustavila i od nje uzela kolač.

Zato danas ni za čim ne žalim. Kad mi priđe baba koja će mi umjesto kolača ponuditi smrt, zagrist ću bez osjećaja da još nešto trebam učiniti, da je baba prerano došla, još samo malo, još samo malo…

Ili ipak samo samu sebe hrabrim? Život je jedan, moj je bio prelijep, hoće li mi biti lako otići? Možda ću jednostavno zaspati i više se neću probuditi? Statistike govore da tako odlazi samo pet posto sretnika. Ostali…

Ovo je ulomak iz moje autobiografije Ples oko Sunca. Stavila sam ga na stranicu jer sam sinoć uhvatila moju unuku u suzama. Čitala je ovaj tekst pred spavanje. Voli listati moje knjige.

Zašto nitko unucima ne kaže da su nona i nonić smrtni? Zašto nitko našoj djeci ne kaže da su roditelji smrtni? Trebalo bi unucima reći da nonići i none umiru. I djeca bi trebala znati da će ostati bez roditelja.

Tako bi unuci postali čvršći, a djeca, možda, mekša.