Beogradski sajam knjiga

Sreća

Došla sam na beogradski Sajam knjiga. Popela sam se u Laguninu kulu i čekala svoj nastup. Sjedila sam uz Melu, prijateljicu koja mi je kao sestra, i jela kolače koje je sama ispekla. Nisam imala tremu. Sve sam to već prošla. Postupak je jednostavan. Morat ću sjesti na visoku stolicu iza pulta i potpisivati knjige. I smiješiti se. I zahvaljivati. Ima li lakšeg posla?

Znala sam da će na mene čekati žene koje su kupile “Ples oko Sunca”, možda će naletjeti i neki muškarac? Oni kupuju moje knjige kao poklon ženama. Bila sam žedna, ali nisam smjela piti vodu. Na Beogradskom sajmu knjiga lakše je naći nepismenog čovjeka nego vece.

Nisam imala tremu. Sve sam to već prošla. Tresle su mi se ruke, tresle su mi se noge, tresla su mi se usta, cvokotali su mi zubi. Možda zato jer je u hali bilo toplo? Ili stoga jer je bilo vruće? Imala sam još pola sata do nastupa. Srdačno su me pozdravljali neki ljudi koje nisam prepoznala, vlasnik Lagune Papić rekao mi je koliko je nagrada ove godine dobila Laguna. “Čestitam, bravo”, rekla sam iako nisam razumjela o čemu čovjek govori. Koje nagrade? Kakve nagrade?

“Jeste li dobro”, pitala me Tanja Vučković, Lagunina čarobnica koja komunicira s medijima. Zašto me to pita? “Naravno da sam dobro, odlično sam, zašto mislite da nisam dobro, izgledam li kao da nisam dobro, jako je vruće u hali, hladno mi je, dobro mi je.”

Tanja mi je donijela čašu vode. “Popijte malo vode, sve će biti u redu.” “Haha, haha, naravno da će sve biti u redu”, smijala sam se glasno. Nisam prepoznala svoj glas, ali je vjerojatno bio moj. “Samo se vi opustite, još pet minuta i krećemo.” Krećemo? Kamo krećemo? Još samo pet minuta i krećemo? Krećemo. Prema visokoj stolici, prema pultu. Bar je to lako. Samo treba biti oprezan, stepenice su strme, to je jedini problem. Stepenice.

“Krećemo”, rekla je Tanja. “Već?” “Vrijeme je. Ljudi čekaju.” “Koji ljudi čekaju?”, dlanovi su mi bili mokri. Nije mi odgovorila, već smo bile na dnu stepenica. Pogledala sam prema pultu, srećom još uvijek nigdje nikoga, stolica me čeka, Lagunini ljudi opušteno prodaju tko zna čije knjige. Nigdje nikog, nigdje nikog, bit ću brzo gotova. A onda sam čula pljesak. I ugledala ljude koji čekaju u redu kome kraj nisam vidjela.

Kome plješću ti ljudi? Meni plješću. Zavrtjelo mi se u glavi. Ne znam zašto nisam sjela na stolicu. Prišla sam koloni i ja sam zapljeskala njima. To mi je bilo lakše nego učiniti ono što sam poželjela. Pobjeći i sakriti se negdje.

Knjigu sam potpisivala sat vremena. Prilazili su mi ljudi i govorili da me vole. Ja sam poput retardirane papige ponavljala: “Hvala, hvala”, i ponavljala u sebi, nemoj se srušiti, opusti mišiće, to je samo potpisivanje, samo potpisivanje. SAMO POTPISIVANJE!

Znala sam da su negdje u blizini moj muž, moja kći, moja unuka, meni draga bića koja ne bi htjela da svoju ulogu života ne odigram do kraja onako kako treba. Zato sam uz pomoć fenomenalne mlade Lagunine ekipe možda djelovala, onome tko je sve to gledao sa strane, kao da sam vesela žena pod kontrolom.

A onda je sve završilo. Kroz masu ljudi probili smo se do automobila,  stigli do hotela, ušli u sobu. Skinula sam cipele i bacila se na krevet. Zagnjurila sam glavu u jastuk i plakala, plakala, plakala. Napisala sam knjigu svog života. Napisala sam knjigu koja više nije samo moja. Ni moja bol koja čuči u toj priči nije samo moja.

Hvala vam, Beograđanke. Hvala vam, Beograđani. Hvala vam, ljudi. Sinoć vam to nisam mogla reći. Lakše mi je ovo izreći kad sam sama u svojoj kući. I ja volim vas.