Šerpa u Beogradu

Volim Beograd, to je jedini veliki evropski grad u kome nemam problema sa engleskim. Doduše, ako misliš u Beograd pobjeći od naših pjevača na krivom si mjestu.

Kad smo krajem prošle godine kročili u naš hotel na ulazu nas je dočekao ogroman natpis: Za vas samo najbolje. Na nosu nisam imala naočale ali mi je bilo jasno što je za nas u onom hotelu najbolje. Patka u umaku od voća, prilog komadići pečene jabuke i naranče.

Čemu reklama, pomislila sam, tko je ovdje jednom jeo patku zna što je za njega najbolje. Iz sobe sam izašla sa naočalama na nosu i na ogromnom panou ugledala Tonija Cetinskog. ?! On bolji od patke? Sa fasada beogradskih zgrada pozdravljala nas je Nina Badrić, a Gibonni nam je prijetio: Vidimo se u Budvi.

Baš volim Beograd. Taksi je jeftin, torbe u Zooloo-u prelijepe, mladi srpski kreatori izrađuju fantastične ogrlice, na Kalenića pijaci možete kupiti ljute feferone u maloj plastičnoj boci, doma svakako treba ponijeti pinđur koji je zapravo ajvar i ajvar koji nije pinđur, mladi kajmak, sremski sir…

Nazivi kafića su ludi. Sjeli smo u \”Oznu\”, na zidu su visjeli Ranković i Krcun. Ranković je pred sto godina bio jugoslavenski Karamarko a Krcun je bio drug koji je slao, tako su nam rekli, jedino Srbe na Goli otok.

Mi, na sreću, nemamo Krcuna a ni Ranković se ne osjeća baš najbolje. Razočarala me \”Ozna\”, nemaju makjato bez kofeina. To je najveći grijeh grada Beograda. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti lokali u kojima služe kafu bez kofeina.

Bila sam i u Zemunu. Žao mi je što smo odustali od Zemuna, Hrvatska do Zemuna bila bi prava stvar zbog restorana \”Naja\”. Taksist nam je pričao kako je gošću našeg hotela vozio do \”obućara\” u Zemunu, našla ga je na internetu. \”Kad smo stigli rekao sam mu, kako te, bre, nije sramota svoju kolibu stavljati na internet? Samo što ti krov ne padne na glavu\”.

U Beogradu ima stotine knjižara. Sve su knjige dvostruko jeftinije nego kod nas a oni prevedu danas ono što ćemo mi za godinu ili dvije. Tu je Flavio Rigonat, vlasnik Izdavačke kuće Lom, najjači. Ne bih u ovo doba godine otišla tamo, grad je najljepši u aprilu, da me nije pozvala novinarka Olja Bećković da gostujem u njenoj teve emisiji na B92 \”Utisak nedelje\”.

Bećkovićka je nešto kao naš Aco Stanković samo nema obrijanu glavu, nije onako nabildana ni napeta. Nisam imala tremu. Šta mi se može dogoditi? Nježna plavuša, krhko tjelešce, ja sam gošća iz druge zemlje, starija gospođa, trenutno naše zemlje krupnim koracima jedna drugoj hrle u topli zagrljaj… Naš razgovor može biti samo ugodno ćaskanje o mojim knjigama, hrvatskim kreatorima, pitat će me gdje sam kupila crne čizme, u Beogradu, haljinu, Charlie Zagreb, a naušnice, Ljubljana.

Svojim sam stajlingom njenim gledateljima željela poručiti da se slažem sa novim američkim konceptom, i poslije Jugoslavije Jugoslavija. S tom vam Bećkovićkom u studiju uvijek sjede tri gosta. Samo su dva gosta prije mene bila sama, Kusturica i Tadić. Tadić, Kusturica i ja. Jes!

Da, upoznala sam Kusturicu. Zamišljala sam ga totalno drugačijim. Bučan, agresivan, raščupan…A ono, tih, baš tih, perverzno skockan ali kao da nije, tople plave oči…

Ne morate mi vjerovati. Čim sam stigla nazvala sam gospođu Bećković i tražila da se sastanemo i pripremimo za razgovor. Ona ne zna mene, ja ne znam nju, ništa nije bolje od dobro pripremljene improvizacije. \”Ne\”, rekla je, \”vidjet ćemo se u emisiji\”.

To mi se nije svidjelo. Šta hoće ta žena? Ja sam u Beograd došla odmoriti dušu, jesti patku, ne doživjeti moždani udar. Uzalud. Nisam mogla nazad, sve su troškove unaprijed platili. Upoznale smo se u sobi za šminkanje. Uživo je još mršavija, broj trideset i šest. Ja sam mojih četrdeset i četiri umotala u duboku crninu.

U prostoriju je ušla nepoznata gospođa. \”Čitam vaše knjige\”, rekla je, \”vi sigurno ne znate tko sam ja, ja sam gospođa Zepter\”. Znala sam tko je gospođa Zepter. Velika mama srpske kulture. Ima svoje kazalište, svoju knjižaru, izdavačku kuću, a njena firma prozvodi ludo posuđe, skupo do pakla. Upravo otplaćujem sedamnaestu ratu od dvadeset i četiri na koje sam kupila njen \”čarobni poklopac\”. Hrana koja se kuha u zepter posudi poklopljenoj čarobnim poklopcem ne kuha se dva sata nego deset minuta. Nevjerojatno otkriće.

Nakon sekundu ili dvije ukazao se i sam gospodin Zepter. To je za mene bilo previše. Ja sam, to sigurno ne znate, sakupljačica posuđa. Luda sam za loncima onako kako Sanader luduje za Vlahom Bukovcem. U svojoj kolekciji imam Silit, Zepter… Ne kuham, jedino što mužu spremam su Vindija štrukli sa svježim sirom i bućom koji se peku u svojoj ambalaži. Ali lonce obožavam.

Gospodinu Zepteru povjerila sam kako mi u kolekciji nedostaje njegov lonac, promjer dvadeset centimetara. Onaj koji se može poklopiti čarobnim poklopcem. Imala sam dojam, možda se varam, da gospodin Zepter nije znao o čemu govorim. Možda ni on ne kuha ali mi je obećao da će mi pokloniti lonac.

Veselo sam ušla u studio s osjećajem da je totalno nebitno kakav ću dojam ostaviti u \”Utisku nedelje\”. Bećkovićka mi se slatko smiješila, govorila tihim glasom i iz mene izvukla ono što nisam planirala reći.

Ovoga časa sjedim u svojoj kuhinji, u pećnici gore štrukle, gledam lonac i mislim, mora da sam fenomenalan pisac kad sam osobno od gospode Zepter izvukla ovu krasnu šerpu. Ili sam ipak samo još jedna u nizu hrvatskih prodanih duša koja je nasjela na srpski šarm?

Tekst je objavljen 4.1.2011. u Nacionalu.

15 Comments

  1. Nevenka Garagic 12.01.2011
  2. Aleksa 12.01.2011
  3. kotroman 12.01.2011
  4. Daca 12.01.2011
  5. bravo 12.01.2011
  6. Sanela 12.01.2011
  7. Irena 12.01.2011
  8. abvgd 12.01.2011
  9. Весна Медан 12.01.2011
  10. Darko 13.01.2011
  11. Slaven Hrvatin 13.01.2011
  12. Stanko Vrazovic 15.01.2011
  13. Vanco Runteski 15.01.2011
  14. Budimir Novakovic 24.01.2011
  15. Beograd 06.03.2011