Sarkozy bi mogao premijerki pričati viceve o Ciganima

Hrvatska će postati normalna kad uđe u Evropu. Put je bio i ostao trnovit. Morali smo pušiti Hagu, uništiti brodogradilišta, odreći se sira, vrhnja, iskorijeniti korupciju, prisiliti pravnu državu da djeluje, odreći se ZERP-a, lizati se sa Slovencima, grliti sa Srbima i biti slijepi u Bosni.

Sve smo to ispunili i baš kad smo se ovih dana poradovali da će sa zastavicama u rukama na ulice krenuti staro i mlado, kljasto i nepokretno, živo i polumrtvo, muško i žensko, dječica i starčići, mačke lutalice i one čistokrvne, teve voditeljice sa ogromnim sisama i Hloverka Novak-Srzić…

Postojale su čak i naznake da će Josipović preskočiti pokroviteljstvo nad izborom najdeblje svinje u Prknovcu Srednjem i pridružiti se razdraganom narodu i kućnim ljubimcima, dogodila se tragedija. Amnesty International za Evropu i središnju Aziju stao je na put hrvatskom snu od stoljeća sedmog.

Zabranjen ulaz dok se Šeks ne locira, uhiti i transferira. Nije precizirano kamo. Šeks se danas sigurno ždere jer Osijek nije u jugozapadnoj Aziji. Što je potpredesjednik Sabora učinio a da to svih ovih godina nismo znali ni mi ni onaj Amnesty.

Predsjednica Amnestyja Nicola Duckworth sve je objasnila u Novostima, državnom glasilu za hrvatske Srbe. Taj je Šeks, navodno, znao da su pred dvadeset godina osječki Srbi plovili Dravom sa metkom u potiljku ruku okovanih žicom iako na tu kaznu nisu bili pravomoćno osuđeni. Navodno je Šeks znao da Srbi u Osijeku piju kiselinu iz akumulatora ali ništa nije učinio da bi im oprao usta…

Ukratko, ono što se o Šeksu nikad nije znalo ni čulo danas je postao problem od državne važnosti. Izbezumljenog, zadriglog, rumenog, zadihanog gospodina kojemu je nedavno ugrađen stent treba zgrabiti za debeli hrvatski vrat i napit mu se zločinačke hrvatske krvi. Inače… Strašno.

Šeks sve demantira. Pojma on nema tko je i koje nacionalnosti i kamo plivao davne devedeset i prve, što je pio i da li su mu na rukama bile narukvice od bodljikave žice.

Treba mu vjerovati. Da je istina ono što govori Amnesty kojemu baš i ne treba vjerovati, teško je kontrolirati svakog šeksa u Evropi i središnjoj Aziji, mi bi ga Hrvati već devedeset i druge okovanog bacili u samicu u Lepoglavi.

To se nije dogodilo pa je sasvim razumljivo da nevini Šeks ovih dana divlja. Gospodin je u predinfarktnom stanju, mutno se sjeća da je nekad davno bio u nekom Osijeku ali zapovijedao nije nikad i nikome. Uzalud. Pravda je uvijek na strani jačeg. Što može učiniti Šeks u ratu sa gospođom Nicolom Duckworth? Ništa.

Mi Hrvati trenutno smo u velikoj gabuli. Bajić bi morao Šeksa optužiti za zločine pa nam tako otvoriti put u Evropu ili stati na stranu hrvatske pravde i istine i zauvijek nam pred nosom zatvoriti vrata evropskih rajskih dveri.

Da je Hamlet Bajić i on bi popizdio. Ili će hrvatski narod jesti sir i vrhnje a naša premijerka dovijeka kukičati pašku čipku ili ćemo za šiju uhvatiti Šeksa i u Dnevniku gledati kako nam se premijerka ljubi i grli sa Berlusconijem i Sarkozyjem. Nadajmo se da će pobijediti ona Duckworth pa će naša Kosor postati hrvatski Berlusconi.

Tko zna da li je Amnesty za njega čuo? Taj je nonić iz zatvora izvukao maloljetnu kurvicu i dobro je izjebao. Da smo u Evropi Kosor bi smjela ući u bilo koji hrvatski maloljetnički zatvor, tamo izabrati najnapetijeg klinca, potrošiti ga u pauzi između dviju sjednica Vlade i šutnuti ga otkuda je i došao.

Ne može se izjednačavati ratni zločin i povremeno jebuckanje evropskih čelnika? A što ako se ona izjebana djevojčica osjećala kao Srbin u Osijeku pred dvadeset godina? Ljudska bića znaju biti osjetljiva i kad su maloljetne kurve.

A naša Kosor, da smo u Evropi, ne bi više stanovala u onom srpskom stanu nego bi živjela u vili pokraj Bledskog jezera, držala ruku među nogama nekog fanta i gledala kako labudovi pasu travu. Da smo u Evropi Kosorica bi postala kolegica francuskom premijeru Sarkozyju od koga bi mogla mnogo naučiti.

Ni Hrvatska ne zna što će sa ciganima koji ne peru ni kosu ni uši, na liječničke preglede odlaze samo čoporativno i samo noću na hitni trakt pa pravi Hrvati moraju satima čekati, kradu šahte, žene se u dvanaestoj…

Sigurno bio joj Sarkozy ispričao onu istinitu priču iz života cigana. Došli cigo i ciganka na sud jer se žele razvesti. Sudac ih razvede a onda ga cigo pita, gospodin sudac, da li smo ona i ja i sada, nakon rastave, brat i sestra?

Strašni su ti cigani. Ima još jedna istinita priča iz života cigana. Pita Sarkozy Kosor, kad je trinaestogodišnja ciganka nevina? Kosor ne zna jer smo mi tek ušli u Evropu. Sarkozy joj objašnjava, trinaestogodišnja ciganka je nevina kad joj je otac u zatvoru a brža je od starijeg brata. Kosor se Sarkozyju smiješkom zahvaljuje na poduci i kaže mu, mersi, uji, že tem ma non pli.

Da smo, kojom srećom u Evropi, Kosorica bi morala u Hrvatsku uvesti obvezu spaljivanja svih hrvatskih ciganskih naselja u vrijeme kad su cigani doma. Ni jednu od tih privilegija mi Hrvati nećemo steći zato jer je Šeks ovih dana zločinac.

Koja šteta, koja nacionalna tuga, koja žalost. Gdje bi nam bio kraj kad bi naši vrhovnici smjeli jebati dječicu i paliti cigane? Amnesty bi ih ostavio na miru, bili bi bolje volje pa bi i nama bilo lakše. Nije sve u siru i vrhnju. Ima nečeg i u toleranciji, kulturi i vladavini prava.

Tekst je objavljen 18.1.2011. u Nacionalu.


6 Comments

  1. Maya
  2. jojjoj
  3. OBPID
  4. uhhh
  5. Stanko Vrazovic

Sarkozy bi mogao premijerki pričati viceve o Ciganima

Hrvatska će postati normalna kad uđe u Evropu. Put je bio i ostao trnovit. Morali smo pušiti Hagu, uništiti brodogradilišta, odreći se sira, vrhnja, iskorijeniti korupciju, prisiliti pravnu državu da djeluje, odreći se ZERP-a, lizati se sa Slovencima, grliti sa Srbima i biti slijepi u Bosni.

Sve smo to ispunili i baš kad smo se ovih dana poradovali da će sa zastavicama u rukama na ulice krenuti staro i mlado, kljasto i nepokretno, živo i polumrtvo, muško i žensko, dječica i starčići, mačke lutalice i one čistokrvne, teve voditeljice sa ogromnim sisama i Hloverka Novak-Srzić…


Sarkozy bi mogao premijerki pričati viceve o Ciganima

Hrvatska će postati normalna kad uđe u Evropu. Put je bio i ostao trnovit. Morali smo pušiti Hagu, uništiti brodogradilišta, odreći se sira, vrhnja, iskorijeniti korupciju, prisiliti pravnu državu da djeluje, odreći se ZERP-a, lizati se sa Slovencima, grliti sa Srbima i biti slijepi u Bosni.

Sve smo to ispunili i baš kad smo se ovih dana poradovali da će sa zastavicama u rukama na ulice krenuti staro i mlado, kljasto i nepokretno, živo i polumrtvo, muško i žensko, dječica i starčići, mačke lutalice i one čistokrvne, teve voditeljice sa ogromnim sisama i Hloverka Novak-Srzić…