Rijeka, Hrvatska koje nema

Rijekom je danas hodalo “za slobodu” nekoliko tisuća ljudi. U koloni su bili svi moji prijatelji, moja djeca, njihova djeca, njihovi unuci, moj unuk.

Tisuće Riječana, svi se međusobno poznajemo, disalo je u istom ritmu, pjevajući slavilo slobodu, pravo na izbor, na različitost, na suživot sa “manjinama”. Čovjek se osjeća čudno dok istovremeno hoda “za slobodu”, a drugom stranom Korza hodaju neki drugi ljudi “za život”. Vidjela sam ih. Između dvije kolone brisani prostor čuva policija da ne bi došlo do krvi.

Nije li to zastrašujuće? Kako živjeti u zemlji koju su nepovratno podijelili na “nas” i “njih”? Mi, mi Riječani koji oduvijek živimo sa “različitima” i u tome ne vidimo nikakav problem, “mi Riječanke” koje oduvijek mislimo da su naša tijela naša ma što o tome mislili katolički pedofili i pederčine, neka mi oproste homoseksualci, užasnuti se moramo braniti od “njih”. A “oni” su građani ove zemlje jednako onako kako smo to i “mi”, samo drugačije mislimo ili “mislimo”. Samo?

Danas sam, šećući u “mojoj” koloni, prvi put shvatila koliko se razlikujemo “mi” i “oni”. “Oni”, bića ispranoga mozga, nikad neće shvatiti zašto se u Rijeci devedeset i prve nisu ubijali srpski civili ni bacali kroz prozor njihovog stana koji je bio na devetom katu. Oni nikad neće shvatiti da su Srbi ljudi, da su Romi ljudi, da su izbjeglice ljudi, da su “krivomisleći” ljudi, da su “pederi” ljudi, da su “lezbe” ljudi.

Ne, nitko nije ljudsko biće tko misli da žensko tijelo pripada ženi, da o abortusu nemaju pravo govoriti katolički svećenici opsjednuti silovanjem dječice i predsjednica udruge koja mlati milijune, a zalaže se za dobrobit “sirotih majki”.

Nitko u ovoj zemlji toj strašnoj ženi i onom minijaturnom ustaši nije jasno poručio, odjebite više. Ona jeziva gospođa zarađuje stotine tisuća eura, jednu firmu ima čak i u Srbiji, u zemlji koju bismo mi morali mrziti jer tamo žive Srbi, naši vječni neprijatelji. Kako to da naši neprijatelji nisu i njeni?

Kako to da mi moramo mrziti Srbe, a ona im se smiješi dok im dere srpsku kožu i izvlači lovu iz njihove zemlje? To ona uništava Srbiju iznutra? Hahaha. Onaj mali ustaša ima o svemu mišljenje. Neka ima. Zašto njegovo mišljenje mora biti moje? Zašto minijaturni ustaša na svim televizijama stalno govori o hrvatstvu, a nije Hrvat? Zašto ona gospođa neprestano brine o sirotinji, a živi u dvorcu?

Smiješna sam. Samo budala može postavljati takva pitanja u ovakvoj zemlji. U Hrvatskoj neće biti mira dok “mi” ne prepoznamo pravog neprijatelja. On ne čuči ni u Srbinu ni u Palestincu ni u Ciganinu ni u krivomislećem Hrvatu ni u ženi koja ide na abortus.

Naši su neprijatelji “Hrvati” u ustaškoj uniformi, “dobročiniteljice” pljačkašice i lažljivice, skrušeni svećenici koji našu djecu nabijaju na kurac u ime Boga, političari koji nam prodaju tezu da tako mora biti i da će tako ostati dovijeka.

NEĆE, poručilo je danas nekoliko tisuća Riječana i Riječanki koji su hodali u koloni “za slobodu”. NEĆE! NEĆE! Hrvatska zastava je naša zastava, Hrvatska je naša domovina. Jedina. Mnogi su je napustili jer ih je u irske otjerala bagra koja se zalaže “za život” iako jedino oni u Hrvatskoj danas mogu dobro živjeti. Od naše ukradene love.

Ma, ustaše, lopovi, silovatelji popovi, lažna borkinjo za ljudska prava, NEĆETE više! NEĆETE u Rijeci! Ako treba, ići ćemo na referendum za civiliziranu, humanu, normalnu Hrvatsku u kojoj će se širenje mržnje kažnjavati dugogodišnjom robijom. Zašto “naše” ustaše u Austriji čeka robija, a u mojoj, našoj zemlji, su heroji?

Riječanima je dosta, poručili smo na današnjem skupu. Danas smo hodali “za slobodu”, sutra ćemo krenuti u boj za slobodu. Nije to naš izbor, ali, “gospodo”, ne damo na našu djecu. Ni rođenu ni nerođenu. Ako se predamo rađat ćemo monstrume onakve kakve je vaša majka rodila, a otac začeo. Ima li išta gore od toga?