Prijateljica i kuma pokazale su mi fotke sa maturalne zabave svojih sinova. Dva prekrasna, visoka, mršava dečka prvi put u životu utegnuta u odijela vratila su me nekoliko desetljeća unazad. Da li je moguće da današnja djeca osjećaju isto uzbuđenje koje smo mi osjećali pred sto godina? Hotel Kvarner u Opatiji, kristalni luster, svirali su Opatijski suveniri koji, navodno, još sviraju. ??? A stariji su od mene? Tko ih diže na stejdž?
![\"Maturalna](\"http://www.rudan.info/wp-content/uploads/2013/04/maturalna.jpg\")
Čemu proslava mature? Iza tebe su najljepše godine života, zato se toga treba prisjećati svakih pet ili deset godina, pozvati fotografa lokalnog lista a onda uvući trbuh u drugom redu?
Vrijeme dok sam išla u srednju školu u mojim je sjećanjima noćna mora. Fizika, matematika, kemija, nacrtna geometrija, biologija, latinski… Da mi testove iz matematike nije pisao poznati hrvatski sportski novinar Željko Kesovija još bih sjedila u prvom razredu gimnazije.
A tek profesorice? Jedna je od nas tražila da naučimo udžbenik napamet. Druga je bila časna sestra koja je suknjama mela pod. Treća je znala doći pijana na sat pa nas onda pitati kako je Aristotel zvao čovjeka. Da ženska nije bila alkoholičarka ne bih zapamtila da je Aristotel čovjeka zvao zonpolitikon.
Da, žabi smo žiletom radili carski rez. Zašto? Ljubavni život mi je bio bijedan. Oni koji su se sviđali meni nisu me vidjeli, oni drugi uporno su me pozivali u opatijski park. Strašno je biti srednjoškolka a ne imati dečka. I još imati četrdeset i osam kilograma na metar sedamdeset i pet u vrijeme kada je anoreksija kao ideal ljepote bila daleka budućnost.
Bez sisa, košćata, krakata, viša od većine onih koji su mi prilazili, gmizala sam kroz polugodišta i godišta luda od straha. Da li će me pitati ustav? Što je tlocrt? Bokocrt? Kome treba bokocrt? Frizeri su bili loši. U điru su bili vikleri i hauba. U dućanima ničega. Trst je bio obećani grad za one koji su imali love. Nisam bila među njima.
Da, morali smo nositi kute. Crne poput mraka u tunelu. I nismo smjele imati namazana usta. I nismo smjele u školu dolaziti u hlačama. I nismo smjeli Opatijom šetati poslije devet sati uvečer. Kasnije su to ukinuli. A najlonke su se krpale. Hulahopke su bile nešto što se željno čekalo.
Prvi poljubac. U holivudskim filmovima cure su ostajale bez daha od užitka. A ja sam u usta primala neželjene komade krepanoga mesa sa okusom mesnog doručka.
Ocjene se nisu poklanjale. U prvi nas je razred bilo upisano trideset i dvoje, maturu je polagalo nas osamnaest. Na maturi je palo njih šesnaest jer je profesorica koja je, već sam rekla, znala potegnuti, na maturalni ispit došla ili pijana ili trijezna. Odahnula sam kad sam izašla iz zgrade strave i užasa. Nikad kasnije u životu nisam toliko strahovala.
Danas gledam djecu mojih prijateljica. Smiješe se u objektiv onako kako sam se ja smiješila. Što im je u glavi? Jesu li toliko opaki koliko se govori i piše? Profesore prebijaju, buše im gume na automobilima, drže nož pod vratom, traže pet nula jer sve ispod toga ne igra? Njihovi roditelji više love troše na instrukcije nego na hranu.
Da me ubijete, ne znam zašto slavimo maturu. Četiri smo godine sjedili u klupama sa ljudima koje nismo sami izabrali. Netko nam je prodao priču da su te četiri godine obilježile naš život, ako ne odemo na proslavu mature nismo normalni. Ove ću godine možda i otići. Imam vruću temu.
Moja unučica najzad može izgovoriti r. Moram curama i dečkima čija sam imena zaboravila reći da riba ribi grize rep više nije problem. Zna sva slova, čita, ima samo tri godine, ja imam visok tlak i aritmiju i bole me leđa i nešto me probada lijevo u sredini.
Možda će biti dobro. Čovjeka raduje kad svoje tegobe i radosti može istresti pred ljude dobre volje. Ali…Što ako i ti danas meni nepoznati ljudi imaju unučad? Možda su operirali prostatu ili rak? Njihove će priče biti napetije. Opet neću biti u prvom redu.
Dok drugi slave prošlo svršeno vrijeme ja želim pokušavam zaboraviti gimnazijski horor kome nikako da istekne rok trajanja. Perverzna sam ženska. Danas živim svoje najljepše dane.
foto: warriorwoman531
Srdačan pozdrav! Pošto često čitam i veoma mi se sviđaju tvoji komentari, javljam se da bih napisala da sam od onih koji podržavaju tvoje pisanje. Iskreno, otvoreno, oštro…no..u mnogo čemu si u pravu, tako i u razmišljanju i o srednjoj školi i maturi. No, u naše doba, nije bilo niti interneta, nismo cijele dane provodili sjedeći pred “kutijom”….mislim da smo imali zdraviju mladost, prijateljevanja u živo. Izlazili smo vikendom, a, …vrijeme povratka kući je bilo određeno! Danas se izalazi u ponoć, ostaje po cijelu noć vani,…nema onih lijepih disco clubova, gdje smo plesali na sentiše,…a,…matura danas…”tko će kupiti skuplju haljinu,…sa potpotpisom, po mogućnosti…Hvala na pročitanome, želim ti ugodan dan,…i nadam se skori dolazak proljeća, jer dokle god su ove hladnoće, snijeg..za mene se ono još negdje skriva i ne želi pojaviti! Ispričavam se na slobodnom pisanju i obračanju,..no…mišljenja sam zašto se zamarati nepotrebnim stvarima…srdačan pozdrav i hvala!
Kad se nema sta pisati bolje je otici i prosetati i dobiti novo nadahnuce.
@nebojsa
Pa sto ne odes prosetati?
Pa mozda je sve to tako ,ali ako bi Vas, ovi jslamski humanisti obukli po njihovoj poslednjoj modi,( a 0 0dlasku na sajam mode i lepote da ne govorimo) mozda bi malo po malo promenili misljenje.
Delim vrlo slicna iskustva. Nemam lepe uspomene. I zato me svi gledaju kao cudnu i naopaku….Muka mi je bilo od maturske veceri i svi su govorili da cu se pokajati sto ne odoh na istu a ja evo cekam to pokajanje koje nikako da dodje….
Za sve ove silne godine (opasnog življenja), jednom sam bila na proslavi, i to desetogodišnjice mature, pa i tada nekako na silu, bezvoljno – ali, eto, da se ne izdvajam od svih onih ciktavih usklika: “Jao, jedva čekam da vidim ovu, onog… ” etc. I to se završilo debaklom, mojim ličnim, naravno. Ne znam kako su se drugi osećali.
I tako, uparadim se, takođe, sa sve friško isfeniraonom kosom, sa nekim ansamblom – specijalno kupljenim za tu priliku, i zaputim se u beogradski “Taš”. Peva Ekstra Nena, samo zveči! Kad tamo, skupila se ekipa čiji integralni deo nikada nisam postala u potpunosti iz više razloga koji nisu za ovaj momenat razmatranja, na čelu sa razrednom koju nikada nisam usvojila, kao ni ona mene. S obzirom da je tada već bila veoma stara, jer smo joj mi bili poslednja generacija posle koje je otišla u penziju, sedela je u pročelju, a jedno mesto pored nje je ostavljeno prazno, da bi svako od nas seo pored nje i bio na licu mesta ispitan šta je radio/la od 1978. do tada…
Dođe red na mene. Sednem, kulturno je priupitam za zdravlje, kako su joj deca i tome slično. Odogori su bili lakonski. Nema veze. Pita ona mene, onako, preko volje – šta će, pitala je sve, pa joj se možda već i slošilo od informacija: “A ti? Teško se zapošljava sa gimnazijom… Da nisi nešto upisala, neki fakultet…?” Kažem: “Diplomirala sam na Fakultetu političkih nauka.” Moja razredna razrogačila oči, samo što nije pala sa stolice, ne veruje žena. Toliko me nije volela, da joj je bilo sasvim nezamislivo da ja uopšte mogu da završim bilo šta posle te nesrećne XII beogradske gimnazije… Bogami, nije bila zadovoljna mojim odgovorom. Prosto onako, rezignirano, više za sebe mrmljala je: “Ti – završila fakultet! Ti….” Od nas 35, koliko nas je maturiralo, u tom momentu nas 14 je završilo fakultete. Ostali, među kojima su bili i njeni miljenici, nisu…
Eto, tako se završila ta jedina proslava mature na kojoj sam bila. Ne bih više odlazila, zaista. Bez obzira na razrednu – verovatno odavno nije među nama, nego uopšte… Niti me zanima bilo ko od onih sa kojima sam proživljavala te neke gimnazijske dane, niti njih, verujem, zanimam ja. Odavno već, trudim se da ne radim stvari koje me ne zanimaju, ako već nije obavezno.
Pozdrav Vedrana, carice, ne moraš da šetaš da bi dobila inspiraciju za pisanje – svaki tvoj tekst je biser!
Koja si ti je…. Kraljica, Vedrana:))
Evo napokon netko tko je napisao ono sto ja godinama govorim!! 🙂 hvala
Uzivaj u zivotu, iskreno, mislim da bi bilo zaista tuzno da su mi gimnazijske godine bile najbolje godine u zivotu, zaista bi bilo tuzno,,,:)))
sve sam vremeplov.
kad si mlad družiš se sa starijima.
kad si star družiš se sa mladima.
tako nema vremeplova.
…Pre 15.-ak godina bio sam i ja na 25.god. male mature.Ne mogu reci da nije bilo lepo,pili smo,pa vecerali,pa opet pili,igrali,pa opet vecerali-do zore.Jedini problem je bio sto skoro niko nikoga nije poznavao.Kobajagi smo se prisecali svega i svacega,a niko u stvari pojma nije imao.Da ne bese alkohola-potpuni fijasko.Posto vec duze vreme ne pijem-spasen sam vise tih sranja i lazi.Veliki Pozdrav za Vas,Vedrana…:-)))
Meni su srednjoskolski dani bili divni, ali bas zbog toga ne zelim da idem na mature. Ne volim da na tim ljudima konstatujem promene koje je, sasvim normalno, donelo vreme, niti da oni te promene vide na meni. Pro tom ne mislim na bore, celavost, liniju itd. Mislim na ono sto nas je sustinski izmenilo (na gore) i sto je kao gotovo jedinu temu nametnulo vadjenje novcanika i pokazivanje slika dece 9sa Deda-mrazom, na moru, na izletu itd. Bas zato sto mi je bilo lepo zelim da to ostane tamo…tamo negde u osamdesete, jer samo tada je bilo savrseno.
Draga Vedrana, potpuno ste u pravu. Ja se uvek čudim onoj izreci: “Od kolevke pa do groba najlepše je đačko doba”. Ljudi mora da imaju strašne živote ako tako zaista misle. Ne kažem…bilo je i lepih trenutaka ali školsko i srednješkolsko razdoblje se, po meni, ne može uporediti sa činjenicom da kao samostalna osoba sam donosiš odluke o svom životu, da su iskustvo i godine donele osećanje samosvesti i svesti o drugima i životu uopšte. Sačuvaj me bože one nesigurnosti, silnih dilema i trilema, raznih velikih razočarenja koja su posledica naivnosti i neiskustva. Ja u tome zaista nisam baš uživala. A sad mogu reći da baš uživam u životu. Veliki pozdrav!
Kao i uvijek:Vedrana Rudan u sridu.
Cestitam.
Citam i pitam se ima li nesto u cemu se ne slazem s Vama…. Mislim da odgovor znam. Apsolutno se slazem i o skolskim danima koji mi uopce ne bude nostalgiju, a narocito o proslavi mature. Iz malog sam mjesta koje je bilo pogodjeno ratom, a posljedice se jos uvijek osjecaju i kako stvari stoje, nikad se nece ni ‘popraviti’ najvazniji elementi medjuljudskih odnosa; razbacani smo po svijetu, a mene vise nije ni briga gdje je tko i kako zivi. Nitko mi od skolski ‘prijatelja’ ne nedostaje, zelim im svako dobro u zivotu kao i svim postenim ljudima dobre volje i velikog srca. Srecom, ‘ploveci svijetom’ (radeci kojekuda) stekla sam mnogo vjernih i pozitivnih prijatelja iz mnogo vecih i sarolikijih mjesta s cijele kugle zemaljske. I sretna sam danas, sretnija nego u skolskim godinama.
Srdacan pozdrav i hvala za par minuta osvjezenja i uzivancije u ovom sivilu >:D<
Draga Vedrana,
Može jedno pitanje?
Upravo sam gledala tvoj intervju iz 2011. kad si gostovala u emisiji ” Hoću da znam” s voditeljicom Natašom Odalović. ČESTITAM na suzdržanosti, voditeljica je odvrtana, puna mržnje i prvenstveno intelektulano uskraćena.Kako si uspjela ostati skulirana do kraja?
Još jednom, svaka čast!!!!!!
Moj slucaj je malo drugaciji. Od nas 32-je u razredu bile su samo tri devojke. Drustvo je bilo fantasticno. Bili smo mladi, lepi i skromni. Sami smo sebi uveli skolske uniforme da se nebismo razlikovali. Momci su bili pravi kavaljeri i ponosni sto imaju devojke u razredu. Nas deset je delilo litru crnjaka u “Marini” a glavno jelo nam je bila 1/4 hleba i pasteta. 2015 cemo proslaviti 40-tu godisnjicu mature. Sa nestrpljenjem cekam da se ponovo sretnemo. Na nasim susretima svi se vratimo u djacko doba i prici nikad kraja. Zahvalna sam im svima jer su me tretirali kao sebi ravnog tj. kao muskarca i to mi je kasnije olaksalo dalji zivot. Nadam se da su jos uvek svi zivi i zeljno cekam da ih vidim. Pozdravljam moje najbolje drugare na svetu…
sjajan članak – Vedrana vedri i nakon promjene vremena
Za maturalnu proslavu sam na brzinu sašila jednostavnu haljinu, stare mokasinke i čežnju.
Prvi put sam smjela ostati do jutra. I bilo je divno.
Želim se sjećati svoje profesorice maternjeg jezika i razrednika. Uvjek sam ga zašprehavala na nagovor razreda i uspjevalo je.Tako smo se spašavali od jedinica. Na godišnjice nisam nikad otišla. Ono što vrijedi ostaje u sjećanju.
Šteta da nema smajlića, poslala bih ti veliku pusu.
P.S. Piši o utiscima iz BG-a. Sretno
Gospođo Rudan!
Pokrenuli ste ozbiljnu temu koja ima ogroman značaj za mladu generaciju i njihove roditelje: PROFESORI I UČENICI!
Nisam od onih koji smatra da su za sve krivi profesori, jer kao što ima loših učenika i studenata koji pokušavaju na raznorazne načine da polože ispit, od prepisivanja, leganja u krevet, pa do plaćanja.
Isto tako ima i profesora koji su UPROPASTILI ŽIVOT
mnogim mladim ljudima.
Nekom profesoru neki student jednostavno nije simpatičan i nema šanse da položi ispit, ma koliko znao, on će njemu naći Ahilovu petu.
Jedna studentkinja je polagala italijanski jezik 16 puta. Profesorki se nije sviđao njen otac jer je bio komunista.
Na drugoj strani su loši studenti, razne šlihtare, ali i siledžije.
Tema na pretek!
Kako bi bilo lepo kada bi ljudi bili ljudi u suštini, a ne samo po imenu. Možda bi ovaj svet imao neku budućnost!
Draga Vedrana, sto vi mislite on napadu Sjeverne Koreje, je li se tu krije neka spačka? :))
Meni je unatoč srednjoškolskoj zbunjenosti, taj period života bio lijep kao i velikom broju pripadnika moje generacije, istina uvijek je bilo frustracija, naročito onih seksualnih, ali to je dio koji svi prođemo 😉
Super tekst!:-) setila sam se svojih gimnazijskih dana! Prve dve godine u jednoj strogoj gimnaziji u Hrvatskoj gde sam imala sjajno drustvo ali taj svakodnevni bol u stomaku i danas pamtim!Cipele i jakne zakljucane u garderobi do kraja nastave, a mucitelji se smenjuju iz casa u cas! Hrvatski: puno ime i biografije do najmanjih detalja:sisko sismundo mancetic jancic?!, koliko je dukata sestra od ivana gundulica dobila u miraz?!…. Glazbeni: od 50 pustenih “kompozicija” kazi koja je deo cega?! Prepoznaj zvuk ksilofona i supljih tikvi…. Likovno: za 2 min nacrtati jonski stub i napisati delove inace dobijes 1!!!…… To su bili kao laksi i opusteniji predmeti….. Izvuci se ne mozes, pobeci ne mozes, vec guraj i zivi sa tim stresom i strahom… Jos sve to protkano najgorim godinama rata i primitivizma gde te prof.povijesti navodi kao primer zlocinca i okupatora ( ali drustvo u razredu i razrednik je bilo super pa me to i nije pogadjalo kao jedinu “okupatorku” razreda!) onda iznenadni odlazak u 3.razred u Beogradsku gimnaziju i to jednu od najopustenijih i “najgorih po disciplini”! Sok!!!! Strah od opustenosti! Nema garderoba, papuca, straha od neznanja, profesori te posle par meseci pitaju da li si nova?! Ucis ako zelis da znas, a proci ces svakako… Godine posle sankcija, godine protesta i smenjivanja vlasti! Svaki izostanak se pravda odlaskom na protest?! U skolu svratis cisto da vidis sta se desava… Razredna me prepoznaje kao malu postenu streberku i uvaljuje dnevnik da joj sredjujem ( opravdavam casove, prebrojavam, upisujem….) dnevnik!!!! Koji u bivsoj gimnaziji nismo nikada dodirnuli!!! Iz jedne krajnosti u drugu…. Kao i sve kod nas… Nema sredine:-) istina, trebalo mi je malo vremena i sjajno sam se uklopila u novu atmosferu. Opustenost, bez stresa i preteranog rada… Godisnjice mature slavim sa razredom iz Hrvatske jer ovde se nismo nikada ni organizovali. Ali razlika je ogromna: iz stroge gimnazije izasli su odlicni studenti koji zive u nametnutim okvirima i po pravilima bez prava na gresku.devojke su se udale, deca i te price… Iz ove beogradske izasli su dobri studenti koji i dalje zive opustenije zivote, mnogo snalazljiviji. Izasli su i vrhunski, poznati sportisti koji zive sirom sveta, srecem i ponekog vrhunskog kriminalca i prepoznajem druga iz klupe…. Ima svega…. Ali nema strogih okvira i bola u stomaku od straha!
Jelena, ti lijepo pišeš!
Svaka čast i poštovanje.
Tekst s kojim ne mogu a da se ne složim.
Moja srednja škola je bila medicinska. Tlake do neba, znanja ni od korova.
Imala sam razloga proslaviti kraj tog dijela mladosti i socijaliziranja i uletila sam na zabavu u trapericama, tatinoj košulji i plavim konopom oko vrata kao kravata. Nikada se ranije nisam osjećala tako svoja!
…he he he …ali kasnije sam bila sva svoja. Naročito kada sam savladala struku svojim trudom i potisnula sve bedastoće kojima su nas pumpali kroz nastavu.
Moj prof iz matematike nije više živ ali i odozgo sasvim sigurno koluta očima dok određujem postotak lijekova 😀
Ja bas volim proslave mature. Puno sam sretnija kad idem doma nakon te proslave nego kada idem na nju. Prvo zato sto vidim da su sve zenske isto debele kao i ja, sve su corave kao i ja, sve ih boli, bas kao i mene, sekiraju se za svaki zalogaj koji stave u usta, ….O razgovoru sa njima necu nista reci: dosadne, nezanimljive, uskogrudne ….. Decke necu komentirati, oni su svi postali glavni kuhari u kuci, glavni u cuvanju unuka i prepricavanju dozivljaja sa njima, glavni u uredivanju okucnice ( citaj kosenju trave) i o tome mogu govoriti cijelu vecer. I ja sam onda sretna jer se sjetim kakvi su to bili “lafovi” i kako su zenske bile “macke” u gimnaziji; sjetim se kako sam tada mislila kako je pred njima cijeli svijet a pred menom, punom svakakvih kompleksa dosadan i stereotipan zivot. A ispalo je obrnuto. Zato volim proslave mature, dizu mi moral, podizu mi ego, cine me sretnom.
Mojoj najboljoj prijateljici te godine provedene u gimnaziji bile su najgore u zivotu. Meni nisu; volim se sjecati zanimljivih i smijesnih dogadaja, strahova, nepravdi, svadja sa roditeljima oko ocjena, frustracija, plakanja….svega onog sto nam je bilo sastavni dio odrastanja.
najvise mi se svidjaju tvoje zadnje dvije recense
🙂