Počivajte u miru, gospođo Lepej!

Ankica Lepej bila je naša najveća heroina. Za građane Hrvatske učinila je čudo. Prva nam je jasno i glasno rekla istinu o Hrvatskoj. Hrvatska je leglo kriminala. Njome vladaju lažljivci, manipulatori, muljatori, kriminalci svih profila, šljam neviđeni.

Kad sam čula da je prijavila kako na svom računu u Zagrebačkoj banci Tuđmanova supruga Ankica drži brdo maraka pomislila sam, da, tada sam još uvijek bila glupača, nešto će se dogoditi. Hrvati i Hrvatice će progledati. Tuđman je lažljivac, tko laže taj i skriva lovu, tko skriva lovu, skriva ukradenu lovu…Konačno ćemo saznati istinu o Ocu Domovine i ekipi.

Kad tamo… Naši su tadašnji vladari kriminalci Ankici Lepej i njezinom časnom suprugu koji je uz nju ostao do kraja život pretvorili u pakao. Zagrebačka banka nudila je milijun kuna onome tko otkrije ime zviždača. Samo najgluplji među nama nisu shvatili poruku: tko i pomisli reći istinu o Hrvatskoj za njim će biti raspisana potjernica. Od potjernice do vješala samo je jedan korak.

Ankicu Lepej nisu uništili, ona je do kraja ostala časna osoba provodeći svoje siromašne dane u socijalnom stanu. Vlasnici zemlje, ako se ovo nešto veličine predgrađa Milana može nazvati „zemljom“, ubili su boga u njoj. Dobro su obavili prljavi posao. Hrvatskoj se više nikad nije dogodila Lepej. Naučili smo lekciju.

Najveća hrvatska heroina neće dobiti svoju ulicu, ni trg. Našem predsjedniku koji ordene dijeli šakom i kapom, doduše to mu je jedini posao, Ankica Lepej nije pala na pamet. I bolje. Ženska koju će on odlikovati mora biti isprazna, zla, lažljiva manipulatorica spremna za dobrobit Hrvatske napuniti svoj džep i gnijezditi se u otetom stanu.

Ankica Lepej je, iz današnje perspektive, bila hrabra žena koja je krenula u rat protiv gadova čiju pohlepu, zloću i spremnost na neviđene gadarije nije mogla spoznati. Da jest, možda bi danas bila živa i zdrava u toplom stanu. Sretna bi od bijedne mirovine unucima kupovala slatkiše. Doduše, nismo svi isti. Mi koji nismo hrabri poput Ankice Lepej ne možemo shvatiti porive poštenih ljudi koji misle da za ideale ne ginu budale.  Davno je to bilo kad je Lepej vjerovala u svijetlu budućnost. Bilo nas je još. Zato smo glasno u sebi pozdravljali njezin samoubilački čin.

Danas svi ostajemo bez teksta. Šef države pred mnogobrojnim kamerama, prije uručenja ordena jadniku koji ga vjerojatno nije smio odbiti, zatvara šlic. Ostao mu je otvoren nakon pišanja? Nakon jebanja? Nikad nećemo saznati. Kad je svom đoki zamandalio vrata pred vlažnom njuškom, onda je laktom obrisao nos. Očistio ga je od prašine? Nikad nećemo saznati. Naši gospodari od nas skrivaju svoje velike, prljave tajne.

Šef vlade se ne tako davno radosno smiješio dok ga je bivši predsjednik Evropskog parlamenta, alkoholičaru sam zaboravila ime, hvatao za debelu guzicu. Mister Šlic i Mister Guzica su krvni neprijatelji kad se raspravlja o pizdarijama. Kad na dnevni red dođe Hrvatska narodna banka, špilja Ali Babe i pitaj boga koliko hajduka, onda su dva brata rođena.

Mister Šlic smatra da se našem guverneru ne smiju spominjati greške iz doba kad je nosio „kratke hlače“. Guverner, naravno jedan od najboljih na svijetu prema prosudbi međunarodnih lopina, ima gotovo šezdeset godina. Do kad je nosio kratke hlače? Do svoje četrdesete? Muškarci koji u tim godinama hodaju okolo u vrućim hlačicama u normalnom svijetu ne postaju guverneri. Takve ne puštaju doma ni za vikend.

E, sad. Ili Mister Šlic laže, možda je naš guvić kratke hlače prestao nositi u dvanaestoj, ili govori istinu? U jednom i u drugom slučaju ni bog nam ne može pomoći. Luđaci ili kriminalci haraju ovom zemljom poput korone imune na sve vrste cjepiva. Mladi su ili spasili ili spašavaju glave bježeći u hordama iz zemlje u kojoj je predsjedniku jedini posao hlađenje đoke, a premijeru nuđenje guzice EU pijancima.

Časna, hrabra, dobra,  gospođo Lepej! Mi neki nikad vas nećemo zaboraviti.

Blago vama.

   

 31,970 total views,  13 views today