Plamene zore bude me iz sna

Zašto mladi odlaze iz Hrvatske? Razgovarala sam sa mnogima, medicinskim sestrama, prodavačicama kruha, zubarima, slastičarima, prodavačicama u kojekakvim zarama. Najčešće bježe zbog zlostavljanja na poslu. Ono je u pravilu toliko nepodnošljivo da je mladim ljudima bolja opcija živjeti negdje pod istim krovom sa desetoricom nepoznatih ljudi nego biti doma pod svojim krovom. Svi koji u Hrvatskoj moraju ići na posao to doživljavaju isključivo kao odlazak na robiju. Naši su poslodovci zlotvori. Zločinci kojima nitko nikad neće suditi.

Je li se ikad itko u Hrvatskoj upitao kako izgleda radni dan u jednom od, primjerice, opatijskih hotela? Samo pravi heroji rada uspiju se izboriti za plaćanje putnih troškova. Rad od šesnaest sati u noćnoj smjeni i tako danima, bez prava na plaćanje prekovremenih, se podrazumijeva.

Radnice koje prodaju kruh još uvijek su neotkrivene princeze hrvatskog zvjerskog kapitalizma. One ga ne prodaju, one ga i peku, čiste prodavaonicu, u sedam uvečer golim rukama stružu pećnicu i još ti se, iako je radno vrijeme isteklo, ali su vrata otvorena, smiješe i još te pitaju što želiš i uvijek, baš uvijek, ti požele ugodan dan. Znaju li one što znači dan, a što noć? Jedna od njih me zamolila da ne pišem o tome. “On će se prepoznati. Meni tri tisuće kuna život znači.” On se neće prepoznati. Previše ih ima.

Robovima u Hrvatskoj jednostavnije je odjebati svoje gospodare nego dizati revoluciju i onima u Saboru objašnjavati da su i oni ljudi iako nisu ni “dragovoljci”, ni “časni” sabornici kojima teško pada čak i sjediti na sjednicama za dvadesetak tisuća kuna.

U Hrvatskoj je trenutno gurući problem ratificirati Istanbulsku konvenciju da ili ne. “Ugledna” borkinja za pravo na besramno laprdanje u besramnim hrvatskim medijima spominje Istanbulsku konvenciju kao nešto što će omogućiti, rekla je da se to dogodilo u Kanadi, muškarcima da na ulasku u saunu izjave da su “žensko”, pa će onda smjeti opušteno izvući “penis”, onako opušteno kako bi to učinili hrvatski katolički svećenici u nekom dječjem vrtiću.

Gospođa Penis je najživlji mogući dokaz da je Hrvatska s jedne strane ludnica, s druge klaonica za sve što hoće raditi, ako može osam sati dnevno, misliti svojom glavom, imati pravo na dostojanstven život. Izbjegli građani Hrvatske žele šefove koji su ljudska bića.

Izbjegli hrvatski građani žele svećenike koji im neće silovati djecu, pa onda zbog toga biti osuđeni na rad za opće dobro. Hrvatski građani koji odlaze žele… Hrvatska vlast im je jasno poručila, jebe se nama što odlazite. Ima još budala. E, pokazuje se da nema.

Naši političari mlatitelji žena, naši “dragovoljci” kojima je mirovina jedino što ih zanima, naši svećenici koji žive u dvorcima i “penisima” liječe jagnjad svoju, svi ti koji odlučuju o sudbini naše zemlje jednostavno su se zajebali. Hrvatska je ostala bez robova. Ipak, rješenje postoji. Sinoć sam na na nekoj od televizija čula kako ćemo morati uvoziti radnu snagu iz susjednih zemalja.

Koje su to “susjedne zemlje”? Jedna od njih je svakako Srbija. Kako će naši nabrijani “dragovoljci”, bijesni sabornici i katolički svećenici podnijeti činjenicu da ovoj zemlji služe četnici, ako pretpostavimo, nemamo što pretpostavljati, to jest tako, svi su Srbi četnici, sve Srpkinje četnikuše. Ej, stanite malo. Razmislite. Jeste li se za ovo borili, dragi “dragovoljci” i ostali čistokrvni Hrvati? Za OVO? Žao mi vas je.

Tjeraste četnike, istjeraste četnike.