Jutros sam kod kontejnera srela susjedu. Bila je jako uznemirena. „Hoćete li potpisati peticiju?“ Znala sam o čemu govori. Bandić je jučer pokopan, kremdelakrem hrvatske mafije stajala je pokraj njegove rake, vjerojatno su pokrenuli peticiju, žele Bandića proglasiti blaženim. Već? Jebote! Suspektni krimos se nije ni ohladio, ekipa je krenula u lov na potpise. „Nema šanse“, rekla sam, „ja nikad neću potpisati peticiju. Neka Bandića „blaženim“ proglase oni koji mu nešto duguju.“
„O čemu pričate?“, susjeda me čudno gledala. „O budućem blaženom Bandiću.“ „Nisam čula za tu peticiju, o drugoj vam govorim. Naš Partizanski put, ulicu u kojoj živimo, žele preimenovati u…“ Žena se nije mogla sjetiti kako bi se naš Put trebao zvati.
„O čemu pričate“, susjedu sam čudno gledala, nitko ne smije preimenovati Partizanski put. Hrvatska je država koja je po Ustavu antifašistička, naš predsjednik je borac protiv fašizma…“ „On je rekao da mu je deda bio ustaša…“ „Draga moja, što je bilo bilo je. Danas je predsjednik strastveni antifašist i tata mu je bio komunist i predsjedniku vlade je tata bio komunist, da im tate nisu bili komunisti ne bi oni danas bili tu gdje jesu.“
„Želite reći da je Hrvatska komunistička zemlja?“, susjeda se prestrašila. „Želim reći da je Hrvatska lopovska zemlja, ali da oni na vrhu s vremena na vrijeme govore o antifašizmu.“ „Mislite da će naš put ostati Partizanski put? To bi imalo smisla. Trsat je uvijek bio antifašistički i naši ljudi su ovim putem zaista odlazili u partizane. Uostalom, nasred Trsata postoji spomenik žrtvama fašizma podignut u slavu poginulih partizana, mislite li da će ga dignuti u zrak i staviti na njegovo mjesto bistu blaženoga Bandića?“
„To nije isključeno“, rekla sam, „sudeći po broju ljudi koji su mu bili na pogrebu iako najnoviji virus divlja, Bandićeva bista će osvanuti na Trsatu. Uostalom, ovdje već imamo bistu pape Vojtile i blaženoga Stepinca. Nije on manji od njih. Hrvatska je antifašističko-katoličko-fašistička zemlja. Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna.“
„Ja vama ništa ne vjerujem, vi me samo strašite“, susjeda se skoro rasplakala. „Rijeka je crvena i ovdje vladaju antifašisti i oni će, kad to drugi put dođe na dnevni red, biti protiv prijedloga da se ukine naziv Partizanski put.“
A kako su riječki esdepeovci glasali kad je prijedlog prvi put bio na dnevnom redu?“ „Bili su suzdržani“, rekla je susjeda, „koliko vam puta moram reći, svi su oni poznati antifašisti.“
Pozdravila sam susjedu i otišla doma. Muž je na N1 gledao četrdeset i petu brejkingnjuz. „Stari“, rekla sam, „moramo dignuti nenamjenski kredit. Uskoro ćemo promijeniti sve dokumente.“