Otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću

Štovani gospodine Predsjedniče!

Zovem se Vedrana Rudan, osnivačica sam Udruge UŠ. Naša Udruga broji nekoliko stotina članova a okuplja ljude koji su imali nesreću dignuti kredit u švicarcima.

Sigurna sam da ne znate što to znači kad ti rata iz mjeseca u mjesec raste, plaća pada ili nestane, vrtići skupi…

Neki od nas imaju djecu u trideset i petoj, na posao svakodnevno putuju u Italiju, dižu se u četiri ujutro, doma se vraćaju u deset uvečer jer su sobe u Italiji skupe. Da ne putuju ostali bi bez plaće, ovako ostaju samo bez života.

Znam da prvi put čujete za našu Udrugu UŠ zato jer nas u medijima nema. Da je bar u našim redovima jedna žena koju ljubi Bilić, drhtavi Marković, rumeni Šeks, Sanader, Kosor, Dropulić, bar bi portali o nama pisali.

Ovako… Ali uspješni dečki i uspješne cure ne vole zapuštene, siromašne žene loše izbrijanih nogu. Zna se kako Hrvatica može ući u banku bez stresa. Treba sebe staviti u promet. Postati pratilja nogometaša, kriminalca, mafijaša, biskupa ili nekog od Vaših kolega.

I za Vas zlobnici govore da imate ljubavnicu. To je cijena slave i pobjede. Izdržite zloću svojih propalih protivnika.

Vraćam se ženama, parama i kreditima. Kad si žensko a imaš dvadeset svijet ti je među nogama. Ali, opisat ću Vam svoj slučaj pa Vi vidite… Uskoro ću navršiti šezdeset i jednu godinu. Pijem prexanil, praxiten, po potrebi, atenolol, ritmonorm, marivarin… Kad bih se i našla sa nekim sponzorom u, za mene idealnim uvjetima, u tunelu usred mraka, opet ne bih mogla zaraditi četiri tisuće i dvije stotine kuna kolika mi je bila rata prošli mjesec. Imam problema sa kičmom, noge, ako rastegnem, više ih nikad neću sastaviti, da u onom tunelu padnem na koljena nikad se više ne bih digla…

Skratit ću, seksom do otplate za mene ne važi. Brinuti o starcima također ne ide zato jer moram stavljati pelene svojim vršnjacima, na crno, za dvadeset kuna po satu. Doduše, mnogo bih više zaradila kad bih starcima umjesto doručka uvaljivala u usta šezdeset praxitena, rodbina nemoćnih je danas na sve spremna, ali to sam učinila samo jednom. Ne kažem da me nisu dobro platili, ali sam izračunala, da bih mogla otplatiti kredit trebala bih pobiti pola Rijeke.

Da, živim u Rijeci. Ne da mi se ubijati. Mene bi sigurno uhvatili pa osudili, nisam ja Sanader, sprašili u Požegu a onda bih izgubila i stan i slobodu. Ni za politiku nisam. Vidim kako Vama dobro ide. Voze Vas od grada do grada, od sela do sela, od zaseoka do zaseoka, od trke magaraca do koncerta komorne glazbe. I samo ste jednom na nekoj fešti zaspali.

Umrla bih da moram voditi Vaš život. Gdje si bio, nigdje, što si uradio, ništa. Takav je bio i Vaš prethodnik, doduše nije toliko landrao jer je u godinama, želim reći, volio je putovati, upoznavati različite ljude, stvarati veze, skupljati prijatelje…

Isplatilo mu se. Danas mu njegovi pajdaši posuđuju brdo love, on je svoje nove stanove platio u kešu. Mora da je to dobar osjećaj. Izvući iz džepa dva milijuna kuna, dobiti ključ kuće a banke nigdje na vidiku.

Ali, priznajem, za tako nešto moraš imati talenta. Nemam ga. Ubilo bi me kad bih se morala smiješiti nepoznatim ljudima, obećavati im brda i doline, gledati slike koje me ne zanimaju i grliti moje vršnjakinje od Prevlake do Dunava. O susretima sa političarima, športašima, najdebljim kravama i šarenom prasadi u dvorištu seljaka u narodnoj nošnji da ne govorim. Ne volim krave, prasce, svoje vršnjakinje, športaše, političare a ni do smiješenja mi nije.

Da bar Udruga UŠ može doći na teve. Nađite nam vezu. Tamo Zaba ima šezdeset sekundi, da je nama deset sekundi… Naša Hrvatska teve je ekspozitura zaba umjesto da bude narodu na pomoći. Zaba do zabe, zaba do zabe…

Svi su mediji njihovi. Nude nam nevjerojatne kredite. Ako dignemo novi riješit ćemo se staroga a ako dignemo još noviji riješit ćemo se novoga. I najogavniji lihvari ljubomorni su na kamate naših zaba.

Možete li, gospodine Predsjedniče, shvatiti koliko je teško i preteško nama ušima? Sigurna sam da imate savjetnike za banke. Oni znaju kako nam se može pomoći. A Rohatinskoga ništa ne pitajte. Bankar bankama kamatu ne smanjuje.

Dođite do nas, mili Predsjedniče, svagdje nas ima. Onaj Mesić je ljude zvao na kavu, možda to i Vi činite, ne kupujem novine a liječnik mi je zabranio gledanje Dnevnika zbog aritmije. Da li i u Vaš dvor hodočaste Mesićevi pioniri, nonići, učiteljice, gladni radnici i dragovoljci?

Ako je tako, ja sam tu. Čim dobijem penziju uvalit ću se u autobus i krenuti prema Pantovčaku. Lako ćete me prepoznati. Na sebi ću imati barberi ogrtač, kupila sam ga na tržnici, 69,99 kuna, kad Vas ugledam raširit ću njegova krila, ispod ću biti gola i još ću mrdati kukovima. Naravno da ću prije toga popiti voltaren.

Vrisnut ćete? Prestraviti se? Kurva u šezdeset i prvoj? Tu nema logike? A ima li logike u činjenici da nas uši banke ovako deru u jedinoj nam zemlji koje ste Vi predsjednik a nikad na tu temu niste riječ rekli?

Gore uši, uši! Gore Udruga UŠ! Gore Josipović?


One Response

  1. martina

Otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću

Štovani gospodine Predsjedniče!

Zovem se Vedrana Rudan, osnivačica sam Udruge UŠ. Naša Udruga broji nekoliko stotina članova a okuplja ljude koji su imali nesreću dignuti kredit u švicarcima.


Otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću

Štovani gospodine Predsjedniče!

Zovem se Vedrana Rudan, osnivačica sam Udruge UŠ. Naša Udruga broji nekoliko stotina članova a okuplja ljude koji su imali nesreću dignuti kredit u švicarcima.