Otvoreno pismo Plenkovićevoj kćeri Mili

Draga Mila,

ti si još beba. Gugučeš li? Sigurna sam da si napredno, zdravo, njegovao, malo, toplo ljudsko biće koje pruža bucmaste ručice prema tati, kad ga ugleda. Ti ne znaš da je tvoj tata rijetko s tobom zato jer je zauzet. On je šef zemlje u kojoj ti živiš. Jasno mi je da ne znaš ni što je to “šef” ni što je to “zemlja”, ali tatu prepoznaješ iako ne znaš tko je tvoj tata.

Tvoj je tata besramni, moćni, primitivni mužjak koga nije briga što se u “njegovoj” zemlji svakodnevno prebijaju i ubijaju građanke Hrvatske, a ubojicama se ništa ne događa. Tvoj otac je ženomrzac opsjednut sobom, moći, lovom. Beskrajno napuhano stvorenje imuno je na sve što mu razumni ljudi govore ili pišu. Ukratko, tvoj je otac zao čovjek. Nisi imala sreće. Danas sam vidjela fotku,  tvoj tata sjedi za istim stolom sa nečim, to sigurno nije ljudsko biće, koje je prebilo i koje još uvijek zlostavlja svoju ženu. To nešto je dragi kolega tvoga oca.

Zašto ti ovo pišem? Pišem ti ovo, bebo Mila, zato jer bebe brzo rastu. Postaju djevojčice, djevojke, žene. I ti ćeš se, Mila, jednom u životu naći u prostoriji u kojoj ćete biti sami ti i On. On će u ruci držati opasač, nož, pištolj ili će te jednostavno, a da ne trepne, udaviti golim rukama. Zato jer ćete i ti i On živjeti u zemlji u kojoj je to normalno ponašanje. Mila, dok ti zvijer bude čupala kosu, mlatila glavom o zid, bojila bijeli zid tvojom krvlju, dok budeš iz sebe ispuštala posljednji hropac znaj da je za tvoju bol i tvoju patnju kriv tvoj otac. On je taj koji je danas tvome budućem ubici oprostio zločin koji će učiniti za petnaestak godina.

Mila, draga! Ništa ti tu ne možeš učiniti. Ne može ni tvoj otac. Ti zato jer si nevino, bespomoćno dijete, on zato jer je bešćutna spodoba imuna na tuđu patnju. A mogao bi promijeniti Hrvatsku, kad bi htio. I mogao bi tvoj život učiniti i boljim i ljepšim, kad bi htio. Ali njega nije briga ni za Hrvatsku, ni za hrvatske žene, ni za tebe. On se voli fotkati, kesiti, i bahatlukom skrivati svoju glupost i bešćutnost.

Građani ove zemlje mu to toleriraju jer građani ove zemlje nikad u povijesti ništa i nisu činili nego bespogovorno pušili onima “gore”. Znam, ne znaš što je “pušenje”. Naučit ćeš za petnaestak godina kad te tvoj “dragi” zgrabi za kosu i baci na koljena. Mila, bebo, dok budeš “pušila” protiv svoje volje sjeti se svoga oca. Da je iskoristio moć koju ima danas, zločinac te ne bi silovao na tvoj šesnaesti rođendan. Mučit će te opušteno. Ti ćeš, ako budeš preživjela, biti mrtva do kraja života. Ti se nikad, nikad, nikad nećeš osloboditi cereka svoga ubojice, a on se nikad, nikad, nikad neće prestati cerekati.

Zato, Mila, jer tvoj otac, premijer Hrvatske, danas ždere sa zločincem i ne pada mu na kraj pameti da pomisli kako i žene imaju pravo na dostojanstven život i kako bi on mogao mnogo učiniti da se njihov jezivi položaj u Hrvatskoj promijeni. Mila, draga, tvoj te otac ne voli.

Mila, srce. Mila, bebo dražesna. Mila, siroto, jadno dijete. Kome ti pružaš ručice?