U Hrvatskoj su opet završili nekakvi izbori? Na ekranima su se ukazivali muškarci oduševljeni što su i ovaj put pobijedili. Učinilo mi se čudnim kako na izborima baš svi mogu pobijediti, mislila sam da gledam dokumentarni film o priredbi u nekoj od naših novouređenih ludnica. Bila sam u krivu. Zaista se biralo. Ništa nisam kužila jer ne idem na glasanje. Neki stručnjaci tvrde da neglasači omogućavaju lopovima da osvoje vlast. Da sam ja otišla na glasanje ne bi pobijedili lopovi nego kreteni. To je jasno svakom idiotu koji glasa u Hrvatskoj. Srećom, sve ih je manje. Za godinu ili dvije glasat će u nekoj manje egzotičnoj zemlji.
Baš kad sam htjela isključiti televizor i posvetiti se pečenju palačinki na ekranu se ukazao, pretpostavljam, jedan od naših najuglednijih političara. Pobjednik je djelovao pijano, izmoždeno, nesuvislo, drogirano, neispavano, retardirano. Izgledao je poput luđaka. Najavio je, mucajući i tupo gledajući nikamo, da će održati kratak govor jer idućeg jutra kreće na posao. Nekoliko je puta naglasio kako idućeg jutra ide na posao i kako on idućeg jutra ide na posao i da on idućeg jutra ide rano na posao. On će prvi biti na poslu. Idućeg jutra. Zatim je nabrojio kome mora zahvaliti.
Za njegovu pobjedu najzaslužniji su njegov pas i dragi Bog. I njegova mama. Pa opet pas, pa Bog. Pa mama. Liječnike iz Vrapča koji su ga, činilo mi se, pustili na slobodu nije spominjao što mi je bilo jako čudno. Možda je brisnuo s Raba? Očekivala sam da će pozdraviti gospođu koja vodi ludnicu na Rabu, oko ludnice je krasan park, ni to nije učinio. Red psa, red matere, red Boga, red psa, red Boga, red Boga, red matere…
Ničemu se čovjek ne treba čuditi u ovoj zemlji. Ja sam one večeri ipak ostala bez teksta. Buljila sam u ekran, štipala se. Je li to moguće? Iza onog bolesnika stajale su samo žene.?! Pretpostavljam sa kvocijentom inteligencije 100. Ni jedna nije, dok onaj gospodin nije krenuo slinom gađati nazočne, djelovala retardirano. Pa ipak… Sve \”dame\” u \”najboljim godinama\” koje su se na pozornici posložile iza pasoljupca i mamoljupca i bogoljupca, zaljubljeno su gledale u bolesnog čovjeka. Smiješile se. Pljeskale na svaku njegovu \”bazu\” tipa, hvala psu, hvala mami, hvala Bogu, hvala psu, hvala mami, hvala Bogu, hvala psu… Ej, nisam mogla vjerovati svojim očima.
Nikad se u povijesti hrvatske politike nije vidjelo toliko žena kako stoje iza Pobjednika, pokazuju zube, plješću i bale na slinoštrca. Dosad je ta odgovorna funkcija bila rezervirana samo za muškarce. Da, i odjenule su se kao da su krenule na kresanje sa pasoljupcem, mamoljupcem i bogoljupcem. Čedno, a opet seksi. Gospodin je veeelikiii katolik, da nije ne bi mu Bog pomogao, zato su one ženske istovremeno djelovale i kao svetice i kao dobro plaćene droljetice koje se znaju samo smiješiti, pljeskati i treptati.
Želim reći, prestrašno je bilo gledati na ekranu toliko lažnih glupača na jednom mjestu. Koristoljublje se moglo rezati nožem.
O, mama, o, Bože, o, Bleki! Sram me što sam žensko.
