Svaki put sebi kažem, kad kliknem na neku pizdariju, nećeš više. Uzalud. Portali su se izvještili u pravljenju budala od svojih već glupih čitatelja.
Pred neki dan me privukao naslov, Čolić bez majice, ženama ispale vilice, ili tako nekako.
Jebote! Odakle Čoliću ideja da svojim golim torzom obraslim sijedim dlakama krene u boj za još slave?
Koji kreten! On je nešto sitno mlađi od mene, dobro se drži, ali… I ja se dobro držim, za svoje godine, ipak mi ni u ludilu ne bi palo na pamet fotkati se bez majice. Koji bi portal objavio kako su mojim obožavateljima zbog gledanja u moje sise vilice iskočile iz ležišta? Bolesnik! Ovo neću čitati.
Naravno da sam kliknula i ugledala Čolićev torzo jedno pedeset godina mlađi. Pička ti materina, rekla sam sebi, dokle? Gutaš svaku udicu, glupačo!
I još sam sebe pitala, zašto se moji vršnjaci i nešto mlađi stalno vraćaju u prošlost? Dilaju okolo slike i love lajkove. Kako im nije jasno da ono čudovište koje ujutro u nas gleda iz ogledala nije naša ružna, stara susjeda ni otromboljeni starac, to sam ja, to si ti.
Kamo je nestala mladost? Gdje su naša čvrsta bedra, blistav ten, bijele bjeloočnice, nemirno međunožje kad ugledaš nekog komada iz svojih mokrih snova? Gdje nam je želja koja je vlažila naše dlanove, izazivala nam fibrilaciju atrija, benignu, sušila usta?
Gdje nam je pamet ili ono nešto što nam nedostaje, a ja mu ne znam ime. Jutros sam preko neta naručila torbicu koja košta dvadeset eura, potvrdili su mi narudžbu torbice koja košta 200. Zvala sam ih, nitko se ne javlja.
Sad se brinem. Što će se dogoditi kad poštar pozvoni na vrata a ja mu ne otvorim? Ovršit će me za onih 200 eura? Neće? Kako funkcionira svijet u kome živim?
Pročitala sam na mirovina.hr, svi koji primaju mirovinu od 300 eura, ja sam ta, ovih će dana dobiti šezdeset ili osamdeset eura. Ta mi je vijest uljepšala dan. Nije li to još jedan dokaz da sam ne samo stara nego i potpuno luda? Kako itko normalan može biti sretan jer mu država “daje” 80 eura? Normalan ne može biti sretan, star može.
Nas veseli i ptičji pjev i mačje zijevanje i sto grama salatine na popustu i zvuk zvonjave mobitela iako znaš da te zove neki od razbojničkih telekomova, ne prijatelj drag ili, to bi nas ubilo, djeca.
Gdje je naša mladost? Zašto nas je tako bešćutno zajebala? Nismo tražili starost, nismo je dozivali. Jesam li ja ona cura na fotografiji ili sam ja ipak ova blijeda gospođa kojoj bi lice bilo osuto staračkim pjegama da nema doktorice Vesne, doktorice Tee… Kako glasi genitiv od Tea?
Sjećam se, kad sam imala dvadeset, bila sam sigurna da se starost događa drugima. Bila sam sigurna onako kako su to danas mladi koji prolaze pokraj mene i ne vide me. Umjesto da me pogledaju, razgledaju, pitaju za zdravlje. Rekla bih im, sve jednom postaje nostalgija. Uživajte, nećete dugo.
Ne bi me slušali, ne bi mi mogli povjerovati. I bolje. Da sam znala u dvadesetoj što me čeka u sedamdeset i nekoj možda bih si pucala u glavu? Danas se užasavam smrti, grebem se za svaki uzdah, slavim svaki dan. Sad kad mi smrt kuca na vrata život mi znači više nego ikad. Em sam stara i još perverzna.
Ipak, do danas nisam spala na tako niske grane da bih objavila svoju fotku staru pedeset godina. Zašto to činim? Možda očekujem da će na nekom portalu bljesnuti naslov, Vedrana Rudan u minici izgleda kao milijun dolara?
Hoće li bar nekome od budala sličnih meni, kad otvore stranicu, zubna proteza ispasti iz usta?