O duši

U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.

Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?

Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.

Je li to baš tako? Mora li biti tako? Kad bi nama ženama netko rekao da je silovanje nešto kao pucanje u koljena, odi doktoru, zakrpaj ranu, kreni dalje nakon fizikalne terapije, ništa se nije dogodilo…Bilo bi nam lakše. Možda je silovanje zločin nad zločinima samo u oku analitičara, psihijatara i mnogih koji o silovanju više znaju nego silovane žene?

Zašto silovanje u braku nije onoliko velika tema koliko je to ono u parku? Kad smo već kod braka, postoji li na ovome svijetu jedna udana žena koja se baš nikad nije s mužem pojebala protiv svoje volje? Raširila je noge i brojila ovce ili u mislima sortirala prljavo rublje u kupatilu dok je on iznad nje ili ispod nje ili pokraj nje stenjao? Svaka od nas zna na što mislim. Pa ipak… Ta tema ne prodaje oglase, ne piše se o tome, ne bi bilo klikano jer je previše banalno. Postoji ogromna razlika između poznatog kurca koji siluje i nepoznatog kurca koji siluje? Je li? Gdje to piše? Tko to kaže?

Život žene u braku je silovanje koje ima tisuću lica. Peremo, kuhamo, čistimo, radimo izvan kuće, brinemo o djeci i njegovim i svojim roditeljima i širimo noge kad god to on zaželi da bismo sačuvale mir u kući. Dobro, ne sve, ogromna većina. Ipak, naš banalni, ženski život nitko neće nazvati doživotnom traumom iako on to jest, a slučajni susret naše pičke sa neželjenim kurcem je nešto što će nas ubiti? Tako kažu knjige, tako kažu istraživanja, tako kažu ankete, tako kažu žene, tako govore „dobri“ muškarci.

Jesmo li mi žene samo pička ili smo više od toga? Jesmo li mi vlasnice pičke ili je ona naša gospodarica?   

Kad mi žene shvatimo da nismo samo pička, onda nam susret sa nepoznatim neželjenim ili poznatim neželjenim kurcem neće biti doživotna trauma nego samo jedna u nizu trauma koje čine ženski život. Silovanje, mislim na ono o kome se piše po portalima i govori na teveu, u životu žene je nešto kao korona. Ono je, nemojmo se zavaravati, neizlječiva bolest protiv koje bi se trebalo boriti na sve moguće načine, ali je istovremeno ne bismo smjele previše uzimati k srcu.

Kad to osvijestimo bit ćemo slobodnije. Da, trauma je silovanje u parku, da, trauma je redaljka, da trauma je i jahanje po mužu kad ti nije do toga. Mnogo trauma, manje traume. Neželjenim kurčevima koji prodiru u nas trebalo bi se baviti pravosuđe, ne mi.

Žene, ne dajmo da nam govore što nas najviše povređuje. Mene najviše vrijeđa kad me definiraju pomoću anketa i naučnih istraživanja. Moja duša ne čuči u pički. Gdje čuči?

Što je duša?

 22,103 total views,  30 views today