Napisala sam autobiografiju i za naslovnicu odabrala fotku poljskog umjetničkog fotografa Kamila Szkopika. Ljudi koji me vole su užasnuti. “Kao da si mrtva.” Kao da sam mrtva?
Imam sedamdeset godina. Na fotki izgledam kao da imam sedamdeset. Kapci su mi otečeni jer me muči alergija. Oči su mi stalno crvene. Lice mi je mrtvački blijedo, kad ga dotakne sunce ono ga pozdravi pjegama. Ne smijem se često, uglavnom buljim opsjednuta strahom od smrti.
Pročitala sam knjigu Irvina Yaloma “Gledanje u sunce”. Naučila sam da je Epikur rekao, strah od smrti je besmislen. Dok si živ smrti nema, kad umreš, nema tebe.
Jebiga. Dok si živ smrti nema, ali dok si živ strah od nje postoji.
Autobiografiju sam napisala u dva i pol mjeseca. Lijevi mi je kapak luđački titrao, morala sam ga pridržavati dlanom, prstima desne ruke mlatila sam po tipkovnici.
Bila sam sigurna da ću umrijeti prije nego završim knjigu, presretna sam što se to nije dogodilo. I sad mi kći govori kako na naslovnici izgledam “poput leša”, svi oko mene misle da sam “uživo mnogo ljepša”. “Mogla si se i našminkati i usta rastegnuti u osmijeh i…”
I staviti pesnicu pod vrat da sakrijem stari podbradak i široko se smijati, neka mi se vidi porculan. Da, mogla sam biti nasmijana pedesetogodišnjakinja.
Čemu? Za koga? “Nikad ne bih kupila knjigu s takvom naslovnicom”, rekla je prijateljica mojoj kćeri. Ah, ta napuhana mladost. Ni ja u tridesetoj nisam znala da su ljudi u sedamdesetoj ljudska bića. A jesmo. I ne trebamo se sakrivati. Mi smo ono što će postati naša djeca. Mi smo ono što će postati očajne mlade žene u tridesetoj koje misle da je ženska sreća upravno proporcionalna s veličinom usana i umjetnih sisa. Nije, cure, nije.
I tako sam ja na naslovnici ono što jesam. U knjizi sam se skinula do kraja. Povremeno se, oslobođena svake taštine, osjećam odlično u svojoj staroj, naboranoj, pjegavoj koži.
Žena koja u vas gleda, to sam ja. Ja stara. Ja umorna. Ja sita života i sretna što sam živa.
Na mom se licu sreća ne vidi? Pročitajte knjigu, sreća u njoj čuči. Ne čujete me? Šteta. Smijem se na sav glas.
