Muke po seksu

\”Barem svakih devedeset dana jednom. To će vam poboljšati cirkulaciju, ubrzati rad crijeva, nećete toliko podrigivati.\” Doktor Nikolić je meni i mom mužu propisao terapiju i seksom. \”Nikako ne odbaciti lijekove koje pijete ali, kako sam rekao, svakih devedeset dana…\” Izašli smo iz ordinacije blago ošamućeni.

\"Alice
Četrdeset i pet smo godina u braku, imamo djecu i unučad i jako se volimo što ne znači da nam je posljednjih nekoliko godina padalo na pamet kresanje u bilo kakvom obliku. Moj je muž bio kapetan, pomorac kome su kurve svih boja brodicima dolazile do broda urlajući kako su \”virdžin\”. Doma bi se vratio nakon šest mjeseci učiteljici koja ga je jedva dočekala. Tada se učiteljice nisu ukrcavale ni na kakve brodove vrišteći kako su \”virdžin\” iako smo živjeli u gradu na moru u čiju su luku ulazili ogromni brodovi. Želim reći, pred četrdesetak godina ja sam bila opsjednuta seksom onoliko koliko je moj muž bio opsjednut, možda, osjećajem krivice. Ali danas…

Seks me uopće ne zanima. Odlučila sam! Devedeseti dan je padao u četvrtak. Dok budem ležala pod mojih mužem i svoj obješeni trbuh trljala uz njegov vratit ću se u prošlost i vrtjeti film star četrdeset i tri godine.

Kad sam ja bila učiteljica jednom godišnje smo sa djecom morali ići \”Putevima AVNOJ-a.\” U autobusu su u pravilu bile samo žene i tri muškarca. Nastavnik tehničkog odgoja, nastavnik fizičkog odgoja i šofer. Nastavnik tehničkog odgoja bio je izrazito šepav, nekad djecu sa problematičnim kukovima nisu vodili na pregled odmah nakon poroda. Nastavnik fizičkog odgoja volio je samo osmašice, a šofer je bio…šofer. Učiteljica i šofer? Nikad!

A onda smo jedne godine sa puta prema \”Putevima AVNOJ-a\” skrenuli prema Plitvicama. Te je godine u autobusu bio klinac koji je u našoj školi na određeno vrijeme predavao muzički. Zaista je izgledao kao men in black. Kad me svirajući na gitari pitao što bih mu radila da je on drvosječa a ja dama…Iza jednog slapa, dok su djeca vrištala a jedno palo sa čamca u vodu ja sam drvosječi pokazala sve što mu jedna dama može učiniti na skretanju sa puteva prema AVNOJ-u. Klinac se izgubio iz mog života ali je ostao nezaboravljen.

U četvrtak se moj muž poput životinje mučio protiv podrigivanja. Hripao je. Ja sam se na Jezerima valjala sa manom in black. Zaista je ličio na Johnnya Casha. \”If I were a carpenter, and you were a lady…\” Uzalud, na Plitvičkim jezerima zemlja je bila tvrda, jedna me vlažna grana tresnula po čelu, bojala sam se da na nas ne naleti neko od naše unučadi. Muževljevo dahtanje me strašilo. Što ako u borbi za život umre na meni? Kako ću ga zbaciti sa sebe? Ima sto dvadeset kila. Da sam bar kupila onaj mobitel sa velikim brojkama i crvenim dugmetom koje, kad ga pritisneš, uključi sirenu koja mrtve iz groba diže. Ne! Ja sam baš htjela iPhone. A stalno mu puca veza.

Onda sam na radiju čula da je moja najjjjjjjjjjdraža, ma baš najjjjjjjjjdraža pisačica Alice Munro dobila Nobela. Mahala sam guzicom poput luđakinje, željela sam se muža osloboditi pod hitno. On je to krivo shvatio pa kratko zaroktao. Zagrlila sam mu prastari vrat i šapnula: \”Volim te.\”

Ovoga trena po stoti put čitam \”Služba, družba, prošnja, ljubav, brak.\” I uživam. Baš uživam. Preda mnom je devedeset dana slobode. Nije to malo dana. U našim godinama to može čak prerasti u doživotnu slobodu.

Doživotno slobodan! Kako to mora biti krasan osjećaj. Čitati, Munro, čitati Munro, čitati Munro. A sirotani se oko tebe moraju jebati.

foto: Novossti

14 Comments

  1. annaboni 12.10.2013
  2. Mihovil 12.10.2013
  3. boki 12.10.2013
  4. hopeless on ottawa 13.10.2013
  5. syrena 13.10.2013
  6. baka 13.10.2013
  7. miloš škrbović 13.10.2013
  8. Vedrana 13.10.2013
  9. Vera 13.10.2013
  10. slavica 13.10.2013
  11. nedoumica 14.10.2013
  12. Miomir 14.10.2013
  13. Tošo 15.10.2013
  14. tomica 21.10.2013