Muke jedne ovce

Ne znam mnogo o gospodinu Gordanu Laucu. Guglala sam. Kemičar, doktor nečega, profesor, pomaže Vladi savjetima oko korone. Ukratko, jedan u nizu pretencioznih likova koji zna.

U Hrvatskoj ima tako mnogo bolesnika koji o koroni sve znaju. Jedna grupa političara kune se u karantene, potvrde, testiranja i cijepljenja. Drugi koji za ogromne pare s vremena na vrijeme griju klupe u Saboru sigurni su da je cijepljenje penetracija, silovanje, pače. Tanka igla direktno ulazi u naše tijelo i tako ga obeščašćuje, o trovanju da se ne govori. I testiranje štapićem je nasilje. Pljuvanje je prihvatljivija opcija. Izbacivanje sline nije silovanje. Ti za oralni seks čuli nisu, na tragu su Clintonove stare teze da je seks samo kad ti uđe. Igla, štapić…

Među našim političarima braća Raspudić su mi posebno upadljiva. Manji brat je pametniji, često se ne slažem s njegovim tezama, ali je suvisao, za razliku od velikog brata kome su kilaža i visina veće od pameti. Mali brat Raspudić također promovira pljuvanje, i po njemu je štapić silovanje. Ne bih ih spominjala da nisu oporba, dakle oni koji ne pušu u isti rog s Vladom.

Na tom je tragu i Crkva. Naši biskupi su protivnici igle i ukidanja ljudskih sloboda. Mene, jednu od članica slijepog stada hrvatskih ovaca, zanima zašto nikad nisu progovorili što misle o ubadanju velečasnih kurčeva u dječje ritice. To je uvaljivanje Boga u šupak? Je li jebanje dječice koja nakon krvavog blagoslova svećenikovim kurcem ne mogu hodati ograničavanje slobode kretanja ili je to… Čekamo odgovor jedno dvije tisuće godina.

A kako da moja sirota ovčja glava shvati poteze Vlade? Cijepiti se jer necijepljeni umiru u najstrašnijim mukama? Svi se testirati koji se ne žele cijepiti?  Svi marš doma, ako nemate potvrdu o cijepljenju, testiranju, ozdravljenju… Da se razumijemo, cijepila sam se tri puta iako o našoj Vladi mislim sve najgore.

Vraćam se na početak, na onoga gospodina Lauca koji me inspirirao za ovaj tekst. Pročitala sam na nekom portalu, imao je devet godina kad je umro Tito. Prestrašeni dječak je zadojen majčinim komunističkim mlijekom ili Bebironom S 26, u socijalizmu žene nisu morale dojiti, shvatio da se bez Tita Jugoslaviji crno piše. Znao je, pametni, mali Lauc koji je osjećao „strah za budućnost države“, da narodi mogu funkcionirati samo ako imaju „velikog vođu“, „vođu čopora“.

Sjećam se kad je Tito umro. Bila sam mlada mama, oko mene je bilo još mama od kojih su neke imale devetogodišnje dečkiće. Ni jedan od njih nije „strahovao za budućnost“. Dok smo mi „stari“ gledali direktan prijenos pogreba nad pogrebima devetogodišnji dječaci su se pred zgradom opušteno tukli, trčali za loptom i bolio ih je kurčić za budućnost Jugoslavije. To samo dokazuje da su bili skupina nevidovitih glupana od kojih ni jedan nije postao Lauc.

Ja, ovca, hrvatska ovca, osjećam neodoljivu potrebu da mi netko objasni kako naći duševni mir i pravi put u ovoj zemlji u kojoj Vlada govori jedno, njezin savjetnik drugo, oporba treće, crkva četvrto. Lauc tvrdi da sve države i narodi trebaju „velikog vođu“ i „vođu čopora“.

Ajmo vjerovati Laucu koji je pametan od svoje devete godine. Kad popušimo njegovu tezu, shvatit ćemo i poruku. Na hrvatskom koronarnom nebu pojavio se „veliki vođa“, novi ovan. Veliki ovan Lauc spušta glavušinu, prijeti rožinama i bleji: IZAĐITE NA PROSVJED! 

Slijepa sam kao i sve sestre moje. I teško mi je. Toliko ovana oko mene. Za čijim smradom krenuti?  Pamet ovci nije jača strana. Ipak,  za Laucom krenuti neću. Lauc je ovan, životinja koja u pravilu vodi ovce u provaliju.

I ne, ne slažem se da Hrvatskoj danas treba „veliki vođa“ kome ćemo mi ovce urlati SIEG HEIL! 

 16,576 total views,  163 views today