Moj mrtvi otac

Ovaj tekst objavljen je 2006. godine u Nacionalu, a kasnije u knjizi “Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder”.


Osjećam, ne zanima vas ova tema. Vaš je otac obični tata koji će umrijeti kad ostari, danas vam sina vodi u vrtić, kćer na gimnastiku? A vaš je davno umro, zaboravili ste i njega i zarasli grob? Ni pomisliti ne smijete da će vam umrijeti otac? Kad vam zatreba sto kuna, njegov broj ukucate u mobitel, iako on ima osamdeset i malu penziju, a vi pedeset i dobru plaću? Otac? Očevi?

Nitko o njima ne govori. Ovo vam moram ispričati. Umro mi je otac.

Kad sam bila dijete, ulijevao mi je strah u kosti, namrgođeni škrtac kojem je uvijek bilo teško kupiti sladoled. Znao je trčati drvenim stepenicama, živjeli smo u kućici na kat, lupati radničkim šakama po vratima moga sobička, svojim sam ih tijelom pridržavala sigurna da će me otac, ako popuste, ubiti. Zašto?

Zato što mu je netko rekao da me vidio kako plešem na terasi hotela Jadran? Spavao je s pištoljem ispod jastuka, znao je njime mahati pred mojim nosom. Susjedi bi nazvali policiju, policija bi mu otela pištolj, on je za njima urlao, ej, imam ja i sjekiru.

Nikad nisam saznala zašto me htio umlatiti, a čitav sam se život trudila biti žena iz snova svoga tate. Dečke sam držala na uzdi, o sebi se brinem od svoje dvanaeste, jedina nisam išla na maturalno putovanje iako sam sama zaradila novac za njega, na maturalac idu samo kurve.

Studirala sam i diplomirala, on o tome ništa nije znao. Prestala sam ga se bojati kad sam rodila sina. Bio je lud za njim, čitao mu knjige, držao ga na koljenima, kupovao mu po tri kuglice sladoleda. Moj se otac, kad je bio pokraj moga sina, smijao. Vidjela sam mu zube. Skupa su bili od jutra do mraka. Šetali, lovili ribu, bacali kamenčiće u more, pili, moj otac bijelo vino, moj sin kap kave s mnogo pjene.

Rođenje moga sina u mom ocu nije ubilo želju da me satre. Često sam sina mlatila pred svojim ocem samo da bih mogla uživati u njegovom pogledu ubojice kome su lisice na rukama.

Sve je žene smatrao kurvetinama.

Dok je bio jak, znao se potući, kad je ostario, palucao je otrovnim jezikom iskorištavajući okolnost da starce, koliko god bili pakosni, ne smiju mlatiti. Živio je sam, moja je majka od njega pobjegla, pun povjerenja prema čovjeku koji ga je, dok je umirao, opljačkao i pun nepovjerenja prema ljudima koji su mu bili dobri. Tu sebe nikako ne ubrajam.

Umro je ovih dana u osamdeset i šestoj godini. Nećete vjerovati, nekoliko sam desetljeća sanjala njegovu smrt. Planirala sam otvaranje šampanjca, smijeh, plesanje na ulici, ljubljenje nepoznatih ljudi, duboko disanje, čvrst san… Kad sam bila mala, znala sam sanjariti… U rodilištu je umorna babica pomiješala narukvice, na vrata naše kuće pokucat će moj pravi otac, oko moje će ručice saviti veliki, topli dlan, zauvijek ću išetati iz rupe pokraj mora.

Moj otac leži mrtav u svom grobu pokriven krasnim vijencima, ja sam odabrala cvijeće. Ne otvaram šampanjac, ne smijem se, nemirna sam, jako sam uznemirena, a svi su troškovi plaćeni, čim sam dobila račun, otrčala sam u banku, ako s uplatom zakasnim pola sata, moj će otac ustati iz groba.

Jasno mi je. Leži tamo, ne znam točno gdje, nisam bila na pogrebu, platila sam osmrtnice, one najskuplje, da ne misli da na njemu štedim, nisam se potpisala.

Leži tamo i nikad, nikad neće ustati, a ja nikako da se smirim. Zašto ovo nije najsretniji trenutak u mom životu?! Konačno, za malim okruglim stolom, tamo na trgu, više ne sjedi starac koji me na jednoj žutoj fotografiji držao za ruku. A zašto mu na drugoj fotografiji grlim vrat na brodu kojim smo išli na Rab? Kad je među nama puklo? Da mi moj otac nije bio otac, da sam ga samo slušala onako kako stranac sluša stranca, da je meni pričao priče koje je pričao svojim prijateljima i svojim ženama, i ja bih se bila smijala.

Volio je sebe, život, pjesmu, ples, društvo, ribarenje, kuhanje, cvijeće, životinje, unuke. Nikad u životu nije imao šefa. Bio je vrtlar, uređivao je parkove u mjestašcu pokraj mora, svakom je cvijetu znao latinsko ime.

Prije pet ili šest godina moja je kći poželjela provesti s njim tjedan dana ljetnih praznika. Moj ju je otac, neću reći pokojni, sama sebi ne bih vjerovala, odbio. Rekao je da bi ga to previše uznemirilo.

Već tko zna koji put me iznenadio. Može li u ljudskom biću biti toliko leda? Vrijeme liječi rane? Svaka rana koju mi je otac učinio u mojoj duši cvjeta. Blista. Svijetli. Sja. Sjećam se svih udaraca, urlanja, mračnih pogleda, prezrivih osmijeha, gadnih opaski. Odvratna je, strašna je, užasna je spoznaja da te stvorilo takvo biće. Nisi kriv, a opet se osjećaš krivim. Može li otac biti takav ako kći baš nimalo
nije kriva?

A onda sam prelomila i prekrižila zlog starca. Godinama se nismo ni vidjeli ni čuli. U međuvremenu sam shvatila, njegovim ocjenama ne treba vjerovati, nisu svi muškarci gadovi, iz srca moram iščupati bijes i mržnju da bi moja djeca mogla rasti bez bijesa i mržnje. S vremenom sam i na sebe prestala gledati očevim očima. Sve sam rjeđe mislila na njega, zato me njegova smrt dočekala nespremnu.

Ne osjećam nikakvu potrebu za slavljem, nije me obuzela luda sreća, plakala sam kad me nitko nije vidio. Nad njim? Nad sobom? Moj, ovih dana mrtav otac, za mene je življi nego ikad. Kako je to strašno! Umiru li zli očevi?


48 Comments

  1. Domagoj Bogoljub
    • Miki Maus
  2. sisport
  3. Buba Mara
  4. boorazz
  5. Mimi
  6. bane
    • Diogen Drugi
  7. lily0111
  8. nora
  9. dolores
  10. dolores
  11. Lija
  12. Mićko
    • Miki Maus
  13. Pacceka
  14. bojana
  15. nela
  16. Naya
  17. trudnica
    • Miki Maus
  18. Yolanda
  19. Buba
    • Miki Maus
  20. rade
    • Miki Maus
  21. darinka
  22. Mihovil
    • Diogen Drugi
  23. nenad novakovic
    • Nochobdija00
  24. Rada
  25. nada
  26. Leona
    • Diogen Drugi
    • Diogen Drugi
  27. Diogen Drugi
  28. Hisar
  29. cookie
  30. teuta
  31. ARHA