Metkom do mira u duši

Većina ljudi oko mene hvata se za pištolj kad netko spomene dragovoljce Domovinskog rata. Traže pištolj i kad se spomene Domovinski rat. Želim reći, ljudi oko mene nadrkani su stalno i na mnoge teme. Ja poštujem dragovoljce, svaka njima čast. Nek se grebu i ogrebu, nek nas deru i oderu.

Evo moje životne priče. Moja baka bila je dragovoljka onog rata. I moja majka. Partizanke. Moj je otac bio partizan. Moju tetku, dvadesetjednogodišnju Mariju Rudan Nijemci su zgrabili na pragu rodne kuće. Umrla je u Dachau, još je bila živa kad su u njega ušli Ameri, jebalo se Amerima za jadnike koji su preživjeli. Hladno su gledali kako hropću.

Mojoj baki po mami Nijemci su spalili kuću koju je kupila kad joj je muž poginuo u nekom američkom rudniku. Ostala joj je samo zemlja. Kao odštetu od Jugoslavije je dobila kućerak od četrdesetak kvadrata u kome smo živjeli baka, moj otac, moja majka, moja sestra i ja.

Jugoslavija je mojoj baki otela tisuće kvadrata zemlje, kasnije su tamo drugovi sebi sagradili vikendice, a ona je dobila pravo na zdravstveno osiguranje.

Otac je otišao u mirovinu sa četrdeset i sedam godina radnog staža, da nije imao talijansku penziju crknuo bi od gladi. Nekoliko su mu puta nudili stan, odbio je. Mojoj su majci kao partizanki nudili stan, odbila je. Moja nona po ocu nikad nije naplatila leš svoje kćeri Marije. Jugoslavija je njoj i mome djedu otela sve što je on stekao kako pomorac. Pedeset tisuća kvadrata zemlje.

Djetinjstvo i mladost provela sam u rupetini. Za sve sam krivila roditelje dragovoljce koji su odbili naplatiti svoju borbu uporno blebećući kako su se borili za ideale, ne za stanove. Objašnjavali su mi, rano sam postavljala pitanja, da oko nas žive ljudi kojima je teže nego nama.

Ja ih nisam vidjela. Kao jako mlada spoznala sam da je čovjeku život mnogo ljepši ako ga ne provodi u podrumu. Na sve sam moguće i nemoguće načine pokušavala doći do svog krova nad glavom. Nisam imala ni trideset kad sam na kredit kupila trosobni klasični stan u kući sa dva ulaza i šesnaest stanova. Nitko od stanara nije bio stariji od trideset i pet godina i nikome stan nisu kupili roditelji.

Danas. Danas svi moji prijatelji čuda čine kako bi svojoj odrasloj djeci kupili stanove. Prodaju sve što imaju, sele u garsonijere, male vikendice, neki i u podstanare da njihova djeca i djeca njihove djece ne bi prolazila kroz pakao života u Hrvatskoj danas.

Jesu li naša djeca razmažena? Zašto im mi rješavamo probleme umjesto da ih pustimo da se bore i izbore? Naša djeca, djeca mojih prijatelja i moja, zarađuju mjesečno, u prosjeku, šest tisuća kuna. Oni koji rade. Metar kvadratni stana košta četrnaest tisuća kuna. Šezdeset kvadrata 120 tisuća eura, plus kamate, porez, troškovi provizije.

Kad će naša djeca sa takvim primanjima otplatiti bijednu gajbu i kako? Nikad i nikako. Oni koji odlaze iz Hrvatske nisu u boljem položaju. Moja sestrična je u Sidneyu trideset godina otplaćivala stan od pedeset i pet kvadrata. Sretna je što ga je otplatila. Njena kći liječnica koja živi s njom do svoga stana neće doći nikad.

Mladi ljudi pred sobom imaju jezivu budućnost ma gdje živjeli. \”Evropa\” i \”svijet\” su prema njima jednako surovi kako je to Hrvatska samo što zlo koje ti čini stranac manje boli. Moji prijatelji i ja sretni smo da svojoj djeci možemo pomoći, istovremeno, govorim o sebi, svojim roditeljima ne mogu oprostiti što svoje dragovoljstvo nisu željeli naplatiti. Njihovu borbu za \”ideale\” danas ja plaćam. Da su mi nakon smrti ostavili dragovoljačke stanove moj bi život bio mnogo jednostavniji.

I danas u Hrvatskoj žive dragovoljci koji su iz rata izvukli samo povrede i osjećaj da su se borili da bi lopovi imali što krasti. Šute, robijaju, i u nekoj unajmljenoj rupi ližu rane na tijelu i duši. Bukačima lopinama nikad dosta love i krvi šutljive sirotinje.

Ne, ne zalažem se za revoluciju, ne mislim da bi milijun siromašnih Hrvata i Hrvatica trebalo krenuti na ulice i zapaliti jebenu zemlju. Jasno mi je da bi za koji mjesec na mjesto ovih krvoloka došli drugi. Ali, da bismo mi koji stalno ostajemo bez kože na leđima s vremena na vrijeme nekome od naših krvopija, za dušu, trebali sprašiti metak u debeli trbuh, to mi često pada na pamet.

Zalažem se za terorizam? Ne, zalažem se za individualnu psihoterapiju.