Ljubav na vječni pogled

Vratila sam se iz Varšave. Ne mogu doći k sebi. Premijera predstave \”Ljubav na posljednji pogled\” koju je prema mojoj knjizi režirala i adaptirala Iwona Kempa jedan je od onih trenutaka u životu koji ti poručuje, nema dalje, nema bolje, nema više.

Moju su junakinju i moje junake igrale Karolina Charkiewicz, Magdalena Czerwinska, Anna Gajewska, Malgorzata Niemirska i Agata Watrobska. Knjigu je prevela Marta Dobrowolska-Kieryl, scenografkinja i kostimografkinja je Joanna Zamanek. Igraju u kazalištu Teatr Dramatyczny.

\”Ljubav na posljednji pogled\” napisala sam 2003. godine. Tada su me hrvatski mužjaci, neki od njih i današnje perjanice hrvatske kulture,  ipak, uglavnom, \”kulture\”, htjeli živu zapaliti.

Jedan je inzistirao da me se bar tuži zbog širenja mržnje prema muškarcima iako knjiga samo širi žestoku mržnju prema mužjacima. Očito su se mnogi naši hrvatski dečki tada prepoznali u junakinjinom ocu i mužu. I tada i onda sam mislila isto, svijet je vaš, gadovi, ali ipak, TKO VAS JEBE!

TKO VAS JEBE i danas, mužjačine odvratne! Širim svoju mržnju prema vama gdje god stignem, kad god stignem i svim sredstvima. Dok sam na pozornici gledala fenomenalne, fenomenalne, blago rečeno, fenomenalne poljske glumice, mislila sam, to je to!

To je jebeno to! Nisam jedina na ovome svijetu koja znam da, uostalom, sve proklete mužjake treba zatući. Da jesam, ne bi cure glumile s onoliko strasti, snage, nadahnuća, vjere da govore ono što i one misle. Publika je bila na nogama, i muškarci i žene, možda za ovaj svijet ipak ima nade, možda ova predstava govori o ljubavi, ne o mržnji?

Cure, dok budem živa hranit ću se vašim nevjerojatnim talentom i vašom nimalo glumljenom potrebom da se čuje ženski glas, ženski vrisak, ženski vapaj. DOSTA JE! Umjetnice, vi ste žene mog života. Volim vas. Na kraju, ali najbitnije, za moj ogroman uspjeh u Poljskoj \”kriva\” je Basia Stepien. Jako mi je pomogla i njezina desna ruka Magda Malejczyk. Hvala Poljakinjama koje me godinama čitaju, volim ih iz sveg srca. Biljana Bakić, nisam te zaboravila:)

Doma sam, sama sam. Osjećam u ustima okus varšavske beze torte prelivene umakom od jagoda iako ne vidim ni tortu ni umak. Ne, neću pogledati kroz prozor. Možda ipak nisam u Rijeci? Možda sam u Varšavi, gradu gdje sam doživjela Sreću.

Glas publike

Draga Vedrana,
pišem Vam iz Varšave, prevoditeljka sam poljske književnosti iz Beograda, i osetila sam potrebu da Vam se javim, jer sam sinoć pogledala predstavu \”Miłość od ostatniego wejrzenia\”.

Bravurozna predstava, sala Teatru Dramatycznego bila je krcata, publika je istinski bila oduševljena. Glumice su sjajno iznele svoje uloge, tako talentovane mlade glumice kod nas, u Srbiji, ja bogme videla nisam. Reakcije su išle od neobuzdanog smeha do jeze koja je podilazila celo telo.

U jednom trenutku gotovo da sam zaplakala. Bila sam sa koleginicom Anom, Poljakinjom, koja je bila presrećna što na takav način proslavlja Dan nezavisnosti Poljske, kada nacionalisti obično prave haos. Svuda su se vijorile poljske zastave, Marš nezavisnosti, srećom, prošao je bez incidenata, a Ljubav na poslednji pogled bila je savršen antipod aktualnom događanju na ulicama Varšave.

Primite moje najiskrenije izraze divljenja,
srdačan pozdrav,
Milica