Kiretiraj me muški

Stravična priča koju smo čuli od saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić koju su u splitskom rodilištu kiretirali bez anestezije užasnula je sve dobronamjerne hrvatske muškarce.

Niti jedna žena koja je ikad ušla u neko hrvatsko rodilište nije se začudila. Sve smo mi u jednom trenutku svoga života bile samo raskrečeno, histerično meso “preosjetljivo na bol”.

Ima tu i logike. Ginekolozi su bešćutni mužjaci, onako bešćutni koliko je to bio predsjednik Sabora, neki Njonjo, koji je Ivanu Ninčević Lesandrić pokušao spriječiti u izlaganju. Njonji je priča o ženskoj boli i mužjačkoj bešćutnosti previše vulgarna da bi bila tema.

Niti jedna normalna žena od onoga Njonje nije ništa drugo ni očekivala. Odvratno je i ono što je učinio predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split dr. Deni Karerović, kad je optužio gospođu Ninčević Lesardić da laže. Ukratko, Hrvatska je zemlja mužjaka opsjednutih mržnjom prema ženama.

Ipak, dogodilo se čudo. Hrabra žena ispričala je banalnu, hrvatsku žensku priču. Na temu odnosa ginekolog-pacijentica davno sam u Nacionalu napisala tekst misleći kako je “spitska škola ginekologije” samo perverzni eksces. Danas vidim da je jezivi odnos ginekolog-pacijentica u Hrvatskoj opće mjesto.

Sto ‘iljada vjeverica

“Slobodne žene danas ne postoje”, izjavila je u Novom listu Finkinja Jennifer Fox, redateljica dokumentarne serije “Letenje: ispovijest slobodnih žena”. “Životi svih žena, na Zapadu i na Istoku, pa i u Trećem svijetu, dio su istog rodnog spektra. Mi mislimo da smo tako posebne, da su naši životi jedinstveni. Ali nismo ni svjesni da zapravo nije tako, da se obrazovana europska žena bori s istim, univerzalnim i sveprisutnim problemima koje pokušava prevladati stanovnica ruralne afričke regije.”

Ovih je dana o mukama snimanja dokumentarno-igranog filma o životu Marije Jurić Zagorke progovorila nagrađivana autorica Biljana Čakić Veselič. Spomenula je kako joj Ministarstvo kulture nije dalo potporu jer “ženske teme nikoga ne zanimaju”. Marija Jurić Zagorka, najprevođenije ljudsko biće koje se na ovim prostorima ikad bavilo pisanjem, za mužjake u Ministarstvu kulture je “ženska tema koja nikog ne zanima”.

Krleža je 11. lipnja 1975. rekao da je prvi roman koji je u životu pročitao bio “jedan od Zagorkinih romana. Ta je spisateljica živjela do 1957, ali ja nikad nisam progovorio s njom ni jednu riječ. Kao žensko biće nije bila zanimljiva, ničeg ženstvenog nije imala (naprotiv!), i to ne samo kao stara žena, nego ni u doba svoje mladosti.” Tako je o Zagorki zborio Krleža, kratkonoga vreća sala. Priznajem, ubilo me hrvatsko “žensko pitanje”.

TV reklamu u kojoj sirota Dalmatinka preklinje magarca da krene a onda sama preuzme njegovo breme više ne mogu gledati, ni leševe umlaćenih žena, presude hrvatskih sudova ubojicama ne mogu slušati.

Malo me utješila ona Jennifer. Svagdje je isto. Ako je normalno da ženi u Africi stare babe režu klitoris, zašto bi davljenje sirotice u Zadru bilo zločin? A onda su u mojoj kući krenuli zvoniti telefoni. Ej, pročitaj u Slobodnoj Bibićev intervju sa Zavorovićem!

Ne čitam Slobodnu Dalmaciju, pojma nemam tko su likovi Bibić i Zavorović, tekst sam našla na netu. Bibić je splitski novinar, Zavorović splitski ginekolog. Slobodna Dalmacija objavila je fotografiju Bibića kako obučen u bijelu kutu na ginekološki stolac uvaljuje Zavorovića, na jednoj maloj fotografiji žensko međunožje u seksi gaćicama, na najvećoj ginekolog, “vodeći rotarijanac“, član udruge koja “čini dobro“. Evo nekoliko citata.

Bibić: “Moram biti pristojan pa ženski spolni organ ne nazvati onako kako ga zovemo, nego umjesto tog narodnog izraza za taj predivan dio ženskog tijela kazati – vagina! Dakle, koliko ste ih u svom radnom vijeku vidjeli izbliza?”
Dr. Zavorović: “U mom društvu ima onih koji vole matematiku pa su izračunali da sam ih, do svog odlaska u mirovinu prošle godine, kako vi kažete, izbliza vidio – oko sto tisuća!”
Bibić: “Oprostite, ali sad moram biti prost, ne mogu kazati sto tisuća vagina, sad moram reći: je li moguće da ste vidjeli izbliza sto iljada vjeverica!?”
Dr. Zavorović: “U 40 godina rada u ordinaciji, od toga 29 godina kao ginekolog, vidio sam ih sto tisuća. Trista radnih dana godišnje puta trideset godina, koliko je to: devet tisuća radnih dana! Deset-petnaest pacijentica na dan, eto vam sto tisuća! Jednostavna računica…”
Bibić: “Od tih sto tisuća bliskih susreta s vaginama neku ili neke ste sigurno posebno zapamtili?”
Dr. Zavorović: “Da. Evo, da sad stisnem oči, sjetio bih se nekih frizura.”
Bibić: “Frizura?!”
Dr. Zavorović: “Kako ne. Vidio sam kao ginekolog da dame ne paze samo na frizuru na glavi, nego i na frizuru međunožja. Baš po nekim specifičnim frizurama na tom dijelu tijela zapamtio sam neke pacijentice…”
Bibić: “I koja vam je frizura ostala najdojmljivija?”
Dr. Zavorović: “Jedna dama je frizirala svoje međunožje tako da je u njemu dominirala jedna prekrasna naušnica…”
Bibić: “Valjda – napičnica!”
Dr. Zavorović: “Bit ću fin i kazati – naušnica stavljena u međunožje.”
Bibić: “Kako je kad starica dođe na ginekološki stol?”
Dr. Zavorović: “Važno je dati joj punu pažnju kao da je ušla misica.”
Bibić: “Kako reagiraju vaše pacijentice kad ih susretnete izvan ginekološke ambulante? Znate li onaj vic o ginekologu: da on žene ne prepoznaje po faci nego, oprostite na izrazu, po pički!…”

Svi koji su me zvali rekli su, pazi kako ćeš pisati o tome, ne pali se, ne spuštaj se na njihov nivo, sam tekst o njima sve govori…

Zato smireno pitam vas i sebe, kakva bića uređuju Slobodnu Dalmaciju? Ima li normalnih tamo dolje? Kako bi Hrvatsko novinarsko društvo i Hrvatska liječnička komora reagirali kad bi neka novinarka napravila sličan intervju s “uglednim” splitskim urologom pa ga pitala koliko mu je đokadi prošlo kroz ruke, koji su mu posebno ostali u sjećanju, kako se ponaša prkno sredovječnog sportskog novinara kad mlohonja ode na pregled prostate, koliko je žlundrav siročić vodećeg splitskog rotarijanca, što kad starac dođe na pregled…

Nisam sigurna da bi takva “novinarka“ prošla “lišo“. Vidjeli smo ovih dana što se dogodi novinaru kad u đir uzme Sanadera. Dobio je kopito u manje od dvadeset i četiri sata.

Podržavam sve koji misle da se u hrvatskim medijima mora poštovati svako ljudsko biće. Baš zato mi nije jasno zašto je premijer ljudsko biće a onih “sto iljada“ tema za sprdačinu. Za vrijeme rata slušali smo što su u logorima četnici i drugi činili ženama.

Koja je razlika između četnika i ova dva fetiva Splićanina? Pero zna biti opakije od kurca. Ipak, i onih “sto iljada”, i oni koji su me zvali, i ja preživjet ćemo ovaj intervju. Žao mi je Bibićeve starice majke, ako je živa, i njegove supruge i kćeri. Sirote “pičke”. Jadne su i Andrea i Sanda, kćeri “vodećeg rotarijanca”. Suosjećam i s njegovom ženom i unučicama Lucijom i Jelenom s kojima mu je “najslađe prošetati”. Jezivo je svome suprugu, svome ocu, svome djedu biti… “vjeverica”.

Objavljeno u Nacionalu 13.3.2007. godine