Ivo Robić, za mlađe od sto, naš najpoznatiji pjevač svih vremena, bio je poznat i po hitu \”Sedamnaest ti je godina tek\”. Čovjek je to pjevao kad sam ja imala sedamnaest, dakle prije jedno pola stoljeća. Jedan od stihova pjesme glasi:\” Čemu ti pocrveniš kad neki ti momak poklonit želi cvijet…\”
Pa onda Robić dalje veze da neka cura ne brine ni kad joj kaže da \”voli te više nego čitav svijet\”, pa nastavlja kako pred ženskom \”stoji život, stoji cijeli vijek, sedamnaest ti je godina tek\”.
Kad sam išla u srednju školu na satovima hrvatskoga bilo je obavezno iz svakog pročitanog djela izvući \”glavnu misao\”. Glavna misao Robićeve pjesme bila je da cure u sedamnaestoj imaju vremena, pred njima je \”čitav vijek\”, za, valjda, seks.
Neka čekaju. Sjećam se da smo sve mi slušale Robića i nije nam padalo na pamet čekati. Htjele smo se drapati sad i ovdje, kao da sutra ne postoji.
I opet moram naglasiti, bilo je to pred pedeset godina kad su nas naši vršnjaci u gimnaziji hvatali za sise, i one koje su ih imale i one druge, stavljali nam ruke među noge, mi smo ih gurale od sebe, kontracepcijske tablete bile su budućnost, ali se ipak znalo tko u razredu ima najdulju batinu. Nadam se da mu i danas služi.
Sjećam se, nastavu smo imali poslijepodne, bilo je to u gimnaziji, kad smo nakon nastave zaključali vrata razreda, isključili svjetlo i krenuli jedno na drugo. Jednom smo ipak pustili u razred direktora jer je toliko snažno lupao na zaključana vrata da nas je dekoncentrirao u dodirivanjima organa i razmjeni sline. Nikome nije padalo na pamet sirotome drugu direktoru dati otkaz.
Kad je ušao, svjetlo smo već bili uključili, neke su cure pokušavale naći grudnjake, dečki su zakopčavali šliceve, sve je to bilo kresanje na mokro ali tako da smo ostale nevine. Koliko možeš biti nevin kad ti netko svrši na kutu dok ga ti držiš za jaja, a on te pokušava udaviti sedamnaestogodišnjim jezikom?
Zašto ovo pišem? Čitam na portalima kako je neki klinac u jednoj pulskoj srednjoj školi za vrijeme nastave curu hvatao za sise. Navodno, direktorica je dobila otkaz, dobit će ga još neki profesori, javio se otac \”silovatelja\” koji tvrdi, ja mu vjerujem, da je bilo \”obostrano\”. Ako mi išta ide na živce to je teza da su žene baš uvijek bespomoćne, \”silovane\”, \”žrtve\”.
Nevjerojatno mi zvuči i da se bilo tko čudi da se klinci u šesnaestoj ili sedamnaestoj hvataju za erogene zone. Ako neće u tim godinama, kad će?
Iza mene je \”čitav vijek\” pa ipak mislim da je bilo dobro što u sedamanestoj nisam čekala da me tresne \”vijek\” nego sam više ili manje uživala u trenucima koji se kasnije nikad nisu ponovili. Moji vršnjaci i ja bili smo nevješti, drhtavi, puni žudnje i tako sretni kad bismo naletjeli ili naletjele na nekoga tko \”zna\”. Na nekoga tko se zna ljubiti, tko zna milovati, tko nas zna dovesti do sreće koja nikako nije mogla čekati ni sekunde. O stoljeću da se ne govori.
Zato mi je sva ova licemjerna frka još jedna u nizu pizdarija kojom nas truju mediji da bismo zaboravili na prava sranja. Sranje su male plaće profesora, trošne škole, bijedna oprema stara \”čitav vijek\”. Opaka je, posebno je opaka teza da današnje cure ne znaju što im se dešava, da su objekt, da sve one u klupama sjede poput svetica i da im se njegova šaka među nogama dešava protiv njihove volje.
Ako današnje cure imalo liče na onu mene pred pedeset godina onda bi ova priča trebala odjebati sa ekrana naših kompjutera.
