Jesmo li svi “kockasti”?

Na današnji dan umro je drug Tuđman. Ušao je u hrvatsku povijest kao otac ove i ovakve domovine. Hrvatske su ulice puste. Nema demonstranata koji bi urlali istinu o ovoj i ovakvoj domovini, prozivali pokojnoga druga, tražili promjenu. Sad i ovdje. Naprotiv, ako je vjerovati medijima, Hrvati su sinoć još jedanput kolektivno svršili urlajući: “Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska…”

Uvijek je tako kad “Kockasti” Hrvatskoj taknu klitoris baš tamo gdje treba. Može li više? Ima li bolje nego kad ono nešto “kockasto” spraši komad kože u nečiju mrežu ili kad protivničko nešto spraši komad kože u stativu? Ne, ne može više. Ne, ne može bolje. Zato Hrvatska danas slavi. MI SMO POBIJEDILI!

Tko smo mi, djeca druga Tuđmana?

Mi smo prodavačica koja mjesečno zarađuje tri i pol tisuće kuna, pet stotina eura, sve su subote radne i poneka nedjelja. “Gospođa” mora bez pitanja platiti djetetu izlet u Zagreb, škola naređuje. Cijena sitnica. Četiri stotine osamdeset kuna. U cijenu je uključen i posjet Saboru. Prodavačica ima dvoje djece, pitala me kako će to platiti. Rekla sam joj, bunite se. Bunila se. Pa su joj dali pedeset posto popusta.

Mi smo i stotine tisuća umirovljenika i umirovljenica koje nije pobila korona pa sad mjesečno dobivaju, oni sretniji, tri tisuće kuna. Veseli umirovljenici i umirovljenice raduju se Božiću, za unučiće će ispeći kolače, to je najjeftinije. Je li to jeftino? Komadić putra trideset kuna. Struja, voda, lijekovi…

O hrani neću. U kontejnerima se uvijek nešto nađe. Ili komad mesa ili koja boca. Boca po boca, boca po boca. Boca po boca… Ubosti plastičnu bocu. To je hrvatskom umirovljeniku gotovo isto kao ono što se hrvatskom nacionalnom spolnom organu dogodi kad Marquinhos pogodi stativu.

Današnji Večernjak piše da “četveročlanoj obitelji za mjesec dana normalnog života, bez luksuza, treba 17.000 kuna”, to je otprilike 2300 eura. Koliko građana Zagreba koji su sinoć urlajući svršili ima tu svotu?

Mi smo i mi žene. Nikad, koliko se ja sjećam, ženama nije bilo gore. Hrvatska je za njih pakao. Partneri i sinovi ih ubijaju, one se urlajući na hrvatskim cestama bore za prava Iranki. Pa se onda Iranke, urlajući na svojim cestama, izbore za svoja prava. Pa onda to Hrvatice slave. Može li gluplje?

Zašto su hrvatske ceste prazne? Zašto nam je normalno da je silovatelju olakotna okolnost kad je branitelj? Smije li biti olakotne okolnosti za suca ili sutkinju koji silovateljima brani da odu na višegodišnju robiju? Zašto hrvatske žene iranski suci izluđuju, a ne pada nam na pamet zazivati robiju za naše suce i sutkinje koji su jedno od većih hrvatskih zala.

Mi smo i promatrači radnika Rumunja koji jedini urlaju na hrvatskim ulicama i traže plaću koju nisu mjesecima dobili. Puni prijezira gledamo na došljake prostake koji ne znaju da je urlanje potpuno neprimjereno osim kad Petković komad kože ubaci u brazilsku mrežu.

MI, mislim, mi Hrvati, znamo kad treba dignuti glas. Vrisnuti treba, vikati treba, urlati treba, režati treba samo kad grupa onog nečeg odjevena u crvene i bijele kvadratiće koje mi od milja zovemo “kockicama”, jebeš geometriju, izvede, kako to nadahnuto zna reći njihov vođa, “domoljubni čin”.

Ništa nemam protiv nogometa. Kužim da je to kriminal u kome neki zarađuju više, drugi manje. Utakmice se namještaju, političari korumpiraju, trgovci nogometnim mesom znaju cijenu svakog predsjednika svake države na kugli zemaljskoj ili preciznije, vladari država znaju cijenu svakog nogometnog funkcionera.

Nogometaši su u zlatu plaćena bića kojima baš nitko ne bi trebao zaviđati. Već kao djeca ulaze u svijet u kome postoji samo trčanje, guranje kože, pucanje i trenerovo urlanje. Neobrazovani odlaze u mirovinu u tridesetoj da bi im onda lopine oderale kožu i oslobodile ih i jahti i kurvi i vila i keša.

Pitam se, dok gledam kako “Kockasti” jure i na mom ekranu, da li bar jedan od njih misli na Domovinu ili se sve ipak može svesti na genijalnu rečenicu koju je izrekao “kockasti” Lovro Majer nakon pobjede nad Brazilom: “Konačno će se Dominik Livaković dobro prodati.”

Na današnji dan umro je drug Tuđman. Da je živ bio bi oduševljen i Hrvatskom koja je u šapama 200 famiglia, njegov mokri san, i hrvatskom veličanstvenom pobjedom.

A mi? Mi? I mi smo zadovoljni. Sve je dobro kad se dobro svrši.

 25,489 total views,  3 views today