Jesam li ljubomorna na Srbe?

Na nekom od portala pročitala sam tekst na temu jesmo li mi Hrvati ljubomorni na Srbe. Autor teksta nam je dokazao, između ostalog citirajući uglednog srpskog profesora, da možda ipak ne treba biti ljubomoran na Srbe.

Gledala sam uživo dešavanja u Beogradu zahvaljujući američkoj televiziji N1. Danima sam buljila u ekran i pokušavala shvatiti o čemu se radi. Neki od Srba žele srušiti Vučića. Razlozi su jasni. Čovjek je zgrabio državu u šake i ne popušta. Na demokraciju u tom balkanskom tamnom vilajetu čekat će se još godinama. Na nju će čekati oni koji vjeruju da postoji. Nisam među njima.

U Srbiji je problem despot Vučić. Jedan od problema. Drugi je nemirenje Srba sa gubitkom Kosova. To da je Kosovo odavno američka baza i ništa više ni manje od toga jasno je čak i Vučiću. Kako formalno pristati na gubitak Kosova kad tvoj pristanak znači i tvoju propast? Stranci misle da će Vučić popustiti, Vučić misli da ima izbora, da će se još neko vrijeme moći „igrati“. Možda i hoće. Još neko vrijeme.

Srbi imaju ogromnih problema s koronom.  Ljudima je dosta policijskog časa. Batrgaju se očajni. Nadaju se, zaboravili su kako je Čorba davno pjevao, za ideale ginu budale, da uvijek postoji izlaz. Treba protestirati sjedeći, vozeći dječicu u kolicima, paleći, bacajući kamenje i boce, suzavac, bosti noževima…

Da, jadni Srbi. Da, blago nama Hrvatima. Ajmo raščlaniti našu sreću veliku. Možemo li Plenkovića usporediti s Vučićem? Koja suluda misao. Plenković je…Bolje, Plenković nije…Što Plenković jest?

Plenković je uljudan Europljanin koji se ne fotka često, ne vlada Hrvatskom poput diktatora, hrvatska oporba…Hrvatska do ovih izbora oporbu nije imala.  Vidjet ćemo hoće li je imati nakon ovih izbora. Dakle, Plenković je Hrvatskom vladao bez oporbe. Svojih se protivnika, uz europski osmijeh na europskim usnama,  rješavao po hitnom postupku. Ono, baš nekako vučićevski?  Kako to mislim vučićevski kad smo mi u Europi, a Srbija nije?

Plenković je bio, prije ovih izbora, okružen ministrima kriminalcima koji su zbog nadljudskih napora novinara sa portala napustili funkciju, ali nisu završili iza rešetaka. I neće. Jedan od Plenkovićevih najjačih saveznika istovremeno je i jedan od najvećih hrvatskih kriminalaca.

Što Plenković nije? Plenković nije pristojan čovjek. Plenković je, kad razgovara s novinarima koji mu ne puše, ciničan, prost, bahat. Naravno, ne smije se zaboraviti, dapače, treba naglasiti, uvijek europski bahat, ne vučićevski bahat.

Mi Hrvati, za razliku od Srba koji imaju samo Vučića, imamo i Milanovića. Novoizabrani predsjednik je jučer izjavio kako ne treba dizati paniku oko korone, ona je običan „karijes“. Srbi često znaju Vučića nazivati „luđakom“, „manijakom“, „bolesnikom“. Ipak, smijemo li  i mi Hrvati bacati drvlje i kamenje na luđaka Tamo Daleko dok naš predsjednik ovdje blizu izgovara kako je korona „karijes“? Naravno da bi ga trebalo zatvoriti u kavez i navući mu onu košulju na tijelo, usta prekriti flasterom da u ustanovi ne uznemirava kolege. Nije u kavezu. Na slobodi je kao što je i Vučić na slobodi. Zašto je Vučić luđak, a naš luđak nije Vučić? Zato jer smo mi u Europi?

Hrvatska je u prednosti pred Srbijom jer njoj ništa slično Kosovu nije oteto. Hmm! I opet hmmmmm. Razmislimo! Sjetimo se! Što je Hrvatska i što je hrvatsko? Svima koji ulazimo u bilo koji od naših marketa tipa Lidl, Kaufland, Spar jasno je što je danas još hrvatsko. Ništa. Nisu samo marketi slika zemlje koje nema.

Mobitel koji držite, televiziju koju gledate, more u kome se možda kupate, šuma u kojoj kradete drva za zimu, lijekovi koje pijete, voda, struja, hoteli, moteli, najljepše opatijske vile…Dragi moji i draga ja, ništa od toga nije ni moje ni vaše. Da smo bar imali Kosovo, pa… Uz pomoć svih bivših plenkovića i Plenkovića ukrali su sve što je ikad bilo naše.

Ipak ću citirati izvor bez koga ovog teksta ne bi bilo.  Pročitala sam na portalu Slobodne Dalmacije članak Hrvoja Prnjaka. A onaj pametni, ugledni Srbin je akademik Dušan Teodorović. Gospodin Prnjak svoj nadahnuti tekst završava pitanjem onima koji u Hrvatskoj pozivaju na prosvjede i koji su na Srbe „ljubomorni“. Pa tako Hrvoje pita: „Jeste li još ljubomorni na prosvjednike u Srbiji?“

Ja na neke od njih jesam. Na one mirne šetače s djecom u kolicima i koji vjeruju da će biti bolje. Ja sam poput tisuće mojih prijatelja sigurna da nada više ne stanuje u ovome što se zove Hrvatska. Kad znaš da te nema sve su bitke besmislene.   

 39,465 total views,  203 views today