Ja, žena koje ima

Sama

Više nemam muža. Hela mi je rekla: “Nesretna si jer nasjedaš legendama, analiziraj svoj gubitak.

Analiziram, analiziram.

Prvi muž

Pokoj mu duši.

Drugi muž

Kresali smo se samo između dva liječnička pregleda, ako bi nalaz bio uredan. Dok smo čekali na gastroskopiju proučavao je rizike pregleda i glasno podrigivao. Želudac je pregledao u anesteziji. Bio je razočaran kad mu je liječnik rekao da ima gastritis tipa A. Na kolonoskopiju sam ga morala pratiti. Nije želio primiti anesteziju jer anestezija s vremena na vrijeme ubija.

Sjedila sam u ordinaciji dok mu je liječnik uvodio sondu. Na ekranu sam prvi put vidjela muževljevu guzicu u punom sjaju. Brdo presječeno popola obraslo gustim dlakama. To je kod mene izazvalo gastritis tipa Z. Liječnik je govorio: “Prdite, gospodine, ne prdite, gospodine, prdite, gospodine, ne prdite, gospodine. Moj je muž rokao poput vepra kapitalca na kolonoskopiji kod veterinara. Liječnik je izvukao sondu i rekao mome mužu da ima nekoliko „divertikula“. Heroj mog života danima mi je ponavljao da se „divertikul najčešće nalazi u sigmoidu, tik prije rektuma“. Ni danas ne znam jesam li mu mjesecima morala kuhati juhu od domaćih pilića oderane kože zbog „divertikula“ ili „sigmoida“.

Kresali smo se samo u danima između dva pregleda. Svirka je bila sve kraća, pauze sve duže. Vodila sam evidenciju zdravih dana onako kako sam u mladosti brojila plodne i neplodne dane. Bila sam loša matematičarka. Srećom, u moje vrijeme nije bilo priziva savjesti, a abortusi su bili besplatni. Odahnula sam kad sam se riješila „bolesnika“ koji je bolesnik.

Treći muž

Mlađi je od mene šesnaest godina. Svi su od mene ili mlađi ili su na intenzivnoj njezi ili u grobu. Zajebano je biti star. Moj je Živadin zvani Vito bio opsjednut vježbanjem. Trčao je, vozio bicikl, stalno se tuširao, mazao kožu skupim mlijekom za tijelo. U Istambulu su mu presadili kosu. Tamo je otišao gotovo ćelav, danas ima šumu na glavi. Sve je koštalo samo nekoliko tisuća eura. Objašnjavao mi je koliko su mu folikula usadili u ćelu. Jedno deset na milimetar kvadratni. Ako me sjećanje ne vara.

Slabost su mu bile Palmers svilene spavaćice XXL. „Tako mi jaja ne pate. Spermiji se osjećaju anksiozno u uskim gaćama. Treba im dati zraka, neka dišu punim plućima.“ Nisam pitala imaju li spermiji pluća. Oni u Hodu za život sigurni su da imaju.

Priznat ću vam što me od njega rastavilo. Nije to bilo srpsko porijeklo. Uostalom, Tesla je Srbin pa će sletjeti na hrvatski euro i postati hrvatski junak u svakom hrvatskom džepu. Dobro, dobro, ne baš u svakom. Ništa ja nemam protiv Srba, ali imam protiv sebičnjaka i perverznjaka.

Živko je od mene tražio da mu dugačkim, geliranim noktima boje volujske krvi grebem jaja. Jedino je tako mogao biti napet poput Milanovića kad u svojoj blizini nanjuši ratnog zločinca. Samo bi ga moje gelirano grebanje moglo dovesti do uzdisanja, pa laganog stenjanja, pa ubrzanog stenjanja, pa mrmljanja, pa urlika koji me često znao izvući iz Zare u kojoj sam tražila blijedoplavu haljinu košulju. Svijetle boje me pomlađuju.

Jednoga sam dana skinula nokte. Kad mi je zatvorenih očiju naredio, grebi me, nisam imala oruđa. Otvorio je oči, među nogama mu je drijemalo mladunče mladunčeta puža golaća. „Gdje su ti nokti?“ Rekla sam: “Akademkinja Mirna Šitum, najveća stručnjakinja za melanom u Hrvatskoj i svjetska faca rekla mi je da geliranje noktiju i sušenje lampama izaziva melanom…“„Jebe mi se za melanom, gdje su ti nokti?“  Istjerala sam ga iz kreveta i života. Sad ja nosim njegove spavaćice, ionako su ženske. Tko ga jebe. On brine o plućima svojih spermija, meni je zabranjivao disanje. Gledam u bugenviliju. Dišem, dišem, dišem.

Dobar dan, slobodo!

 27,031 total views,  9 views today