I danas je lijep dan

Jela me nazvala u osam. Probudila me. Plakala je. Danas ima sedamdeset godina. “Prastara sam. Uskoro ću umrijeti. Trebala bih srediti lice i vrat, nije to neka lova. Napuniti usta kiselinom, diskretno. Morala bih do ljeta izgubit bar deset kila. Vrat mi visi. Reci nešto.” Rekla sam joj, boli me grlo, ne mogu govoriti. Spustila sam slušalicu. Jela i ja smo gotovo vršnjakinje, mlađa sam od nje godinu dana.

Ušla sam u kupatilo, namjestila ogledalo na prozorčić, na danjem svjetlu sve se bolje vidi, i pogledala u svoj odraz. Na pjegavom licu tragovi spavanja. Duboke bore će nakon sat ili dva nestati, one druge su neuništive. Podočnjaci. Spušteni kapci. Dvije okomite bore sa svake strane pretankih usana mom licu daju izraz ogorčenog psa. Diežem lice lažnim osmijehom. Pas se gubi. Prestajem se kesiti. Pas se vraća. Uzimam ogledalo u ruku pa lice gledam iz profila. Podbradak. Zbog viška kilograma? Trebala bih izgubiti pet kilograma.

“Mama”, rekao mi je sin prošle srijede u Trstu, kupovali smo hranu i deterdžente, sve je tamo jeftinije, “zašto nećeš naručiti tortu od crne čokolade?” “Na dijeti sam.” “Mama.” “Što, ‘mama’?” “Imaš sedamdeset godina, nije li krajnje vrijeme da kreneš uživati u životu?” Naručila sam tortu i progledala.

Uskoro ću, ako poživim, imati sedamdeset godina. Koliko ima smisla gubiti vrijeme na analiziranje mutnog pogleda koji me gleda iz ogledala iako znam da se više neće razbistriti? Zašto zaboravljam da život nije preda mnom? Ne, neću se probuditi u mladom tijelu koje će moći na sebe navući minicu i više se nikad neću ljutiti na muškarce koji će za mnom siktati prostote.

Stara sam. I svakim ću danom, ako poživim, biti starija, umornija, bolesnija i ružnija. Mora li mi to biti razlog da u ratu sa svojim ogorčenim psom gubim baš svaku bitku? Ne znam kako vam opisati svoje osjećaje. Najiskrenije, pomirila sam se sa svojim borama, opuštenim sisama i trbuhom, digla sam ruke od dijeta i nade da mi bilo što može vratiti mladost. Pa ipak, svako jutro kad se probudim osjetim sreću. Živa sam.  Živi su i oni koje volim. Nije im baš uvijek lako, i oni su ostarjeli, ali ispijaju kave na suncu, trpaju u sebe svaki dan sve veću količinu lijekova, i grebu se za svaki sat, dan, dah.

Život je jednostavno lijep. Baš lijep. Velika je stvar moći gledati kako tvoja mačka svoje krupno tijelo pokušava ugurati u vazu u koju si upravo posadila jagode. Jasno ti je da te jagode nitko neće jesti, već sad je grm pretvoren u gnijezdo puno crvenkastih dlaka, ali imalo je smisla kupiti jagode. Mačka je našla kutak gdje se osjeća sretnom. Jučer sam vidjela kako joj iz usta viri komad ptice. Zgrozila sam se, a onda opustila. Normalno je da mačka u punoj formi lovi ptice, zdrava je, neću je morati voditi veterinaru i platiti mu tristo kuna za jedan pogled. Jučer me unuk pozvao na svoje vjenčanje. Ima osam godina. Razgovarali smo o boji moje haljine. “Mora biti zelena”, rekao je. Pristala sam.

U subotu smo bili u ribljem restoranu, muž i ja. Njemu je naškodila pržena riba, meni prepaprena riblja juha. Kakvo olakšanje. Restorani više nisu za nas. Moramo jesti doma, samo kuhanu hranu, u loncu mi se upravo krčka polovica domaće kokoši koju ćemo jesti bez začina, prilog, malo blitve. Nakon ručka ja ću čitati neku knjigu, muž će gledati sport. Bože, kako me to nekad ubijalo. Kako živjeti s muškarcem koji gleda bicikliste, snukeriste, nogometaše, košarkaše, rukometaše, vaterpoliste…Opustila sam se. Jesam li ja idealna dok analiziram njegove perverzne potrebe? Zašto on meni ništa nije rekao kad sam preko kineskog sajta naručila savršenu traper haljinu, a dobila komad štrace u koji bi mogao ući slon a da se ne osjeća sputano? Nije se smijao, živim sa normalnim muškarcem.

Često mi pada na pamet da nešto moram. Moram napisati novu knjigu, moram odnijeti kapute na kemijsko čišćenje… Ništa ja ne moram. Najzad imam vremena. Jedino što moram, jedino što zaista moram, moram uživati u svakom trenutku života. Bio on lijep ili manje lijep, više ili manje bolan, svi mi ti trenuci dokazuju da živim, da jako dugo živim, to je veliki dobitak, bore nisu hendikep ni poraz, moje staro tijelo je pobjeda.

Kad me na cesti ugledate vidite staricu. Šteta što ne možete zaviriti iza moje fasade. Začudili biste se kako onaj stari, ogorčeni pas svakoga trena u svakom novom danu veselo maše repom.