Divim se gospođi Čavajdi. Nikad ne bih mogla učiniti ono što je ona učinila. Ja sam kao i sve druge prošla kroz život nalijećući na ginekologe monstrume. Još u socijalizmu me svekrva naučila da milost ginekologa moraš platiti. Nisam platila. Mislila sam da trudnica ima pravo biti tretirana kao časno ljudsko biće. Srećom, ona je platila.
Zato nisam prošla poput ostalih koje su pokraj mene rađale. Ginekolozi su ih nazivali “debelim kravama”, govorili im kako se nisu “derale” dok su se “jebale”, trudovi su najveća moguća bol, ali kako bi to mogli znati muškarci? Epiduralna je bila daleka budućnost, još uvijek samo za neke, mojim su “kolegicama” po nadljudskoj muci ginekolozi “širili otvor” grubo im gurajući šaku među noge, u drugoj su ruci držali cigaretu.
Tada, bila je to 1975. godina, znalo se koliko košta koji ginekolog. Posebno je bio na cijeni “šef” koji je obećavao da će pacijentice “hipnotizirati” pa će im porod biti bezbolan. Gledala sam kako se njegove kolege podrugljivo cerekaju kad bi žene koje su platile “hipnozu” tražile “gospodina doktora šefa”. “Šef” na porodima lakovjernih sirotica nikad nije bio prisutan, “u Zagrebu je”, govorili bi u bijelo obučeni monstrumi. Prema takvim bi ženama bili posebno grubi jer su znali da “šef” mlati veću lovu od njih.
Doktorirala sam na temu ginekologije. Dva sam puta rodila, jednom sam imala izvanmaterničnu trudnoću, nekoliko sam puta išla na pobačaj, izvađen mi je jajnik. Operacija jajnika. Koji doživljaj. Jedan mi je ginekolog, privatni, rekao: “To je samo cista, pratit ćemo, dođite svaka tri mjeseca.” Nije mi se “svaka tri mjeseca” plaćalo 500 kuna i nisam željela živjeti u strahu. Otišla sam u bolnicu. “Ugledni ginekolog” mi je rekao: “Imate dobro prokrvljen rak jajnika. Pogledajte ekran, ove crvene zvjezdice.” Osjećala sam se poput svih ljudi koji slušaju smrtnu presudu.
Nazivala sam okolo. Tko je najbolji kirurg u zemlji? Znala sam da mi spasa nema, htjela sam odgoditi smrt. Saznala sam da je jedan od najboljih u Evropi Riječanin. Ljubazno me primio, nisam ga potplatila. “Moram vas pregledati prije operacije.”
Otišli smo u istu sobu u kojoj sam dobila smrtnu presudu. Legla sam na isti krevet. Ginekolog je gledao u isti ekran. “Imam dobro prokrvljeni rak jajnika, ove crvene zvjezdice koje vidite, to je rak…” “Vi ste doktorica…” “Ne, ali vaš kolega mi je rekao…” “Ne znam što vam je, ne mogu reći prije nego vas operiram ali sam gotovo sto posto siguran da nemate rak.” “O kome ovisi dijagnoza”, promucala sam još uvijek prestravljena. “O onome tko gleda u ekran.”
Nije bio rak. Pale su mi na pamet sve one sirotice koje su bile kod onog prvog i koje su prolazile kroz pakao prije nego su se prepustile njegovom nožu. Svakoj ženi u Hrvatskoj koja danas traži pomoć ginekologa, a nema love, neka bog pomogne. Bešćutni bijeli gadovi koji imaju “prigovor savjesti”, drugo ime za nerad, treće ime za drskost, četvrto ime za naplaćivanje abortusa izvan bolnice, zašto nisu sami platili školovanje kad pate od “prigovora”? Zašto sam njihovu specijalizaciju i ja platila?
Oni su braća rođena gadovima u crnim mantijama kojima su sve trudnice i one koje nisu začele po Duhu Svetome kurvetine. Daju si pravo, tko im ga je dao, da predlažu državi što će raditi s našim tijelima, da nam sude, da nas ocjenjuju i procjenjuju. Ti djecojepci, ti lopovi kojima naši sudovi za veliki zločin dosuđuju uvjetnu kaznu, a sirotinju šalju na robiju jer nije platila teve pretplatu, stalno ženama nabijaju krivicu. Čak se i “dobri” Papa usudio direktno poručiti “svekrvama da skrate jezik”. “Dobrica” se nikad nije usudila direktno poručiti katoličkim monstrumima da drže kurac pod haljom kad je dijete u blizini. Nikad. Direktno.
Zato, draga moja gospođo Čavajda, otiđite u Sloveniju. Tamo se nad ženskim tijelima ne iživljavaju bijeli i crni lopovi i licemjeri. Za sirotice koje ne mogu platiti slovenske liječnike učinili ste mnogo. Svim ženama koje nisu znale u kakvoj zemlji žive otvorili ste oči.
Hvala vam, gospođo Čavajda. Sve normalne građanke Hrvatske žele Vam sreću. U našim ste srcima.