Holivud u našem sokaku

Čitam po portalima koje su sve glumice seksom plaćale dobivanje uloga. Cure, uglavnom ipak bivše cure, danas gospođe u godinama, javljaju se i prepričavaju nam svoj trnoviti put do zvijezda. Javnost se “zgraža”.Je li to moguće? Je li moguće što? Buduća filmska glumica ili budući filmski glumac moraju popušiti svima. Onima koji vuku kablove, glavnom glumcu, režiseru, agentu, prijatelju glavnog glumca, prijatelju prijatelja sporednog glumca… Čemu se čudimo? Ruku na srce, nitko od nas se ne čudi. Međunožjem se dolazilo i dolazi i do mnogo manjih “uloga” nego su to one u holivudskim filmovima.

U moje vrijeme, govorim o vremenu prije četrdeset godina, bilo je sasvim normalno da buduća sekretarica “organa upravljanja”, ne pitajte me što je to bilo, popuši “sekretaru organa upravljanja”. Nije mu pušila samo jedna, bio je raspisan natječaj. Najbolja pušačica dobila bi posao, sekretarenje “organa upravljanja” savladavala bi u hodu. Radila sam u državnoj firmi i svaka od nas žena znala je kako je koja došla do posla.

Sjećam se predsjednika sindikata koji je imao poseban prijemni ispit. Kandidatkinja za sekretaricu druga predsjednika sindikata morala mu je metrom, onim krojačkim, mjeriti duljinu alatke. Ona pod čijim bi se prstima alatka iz ljigavog puža pretvorila u komad vodovodne cijevi respektabilne duljine i širine, metrom se mjerio i promjer i duljina, dobila bi posao. Naravno da ne lažem, nisam toliko maštovita. Znam što vas muči. A kako sam ja dobila posao?

Moj je slučaj bio pomalo specifičan. U toj sam firmi radila kao korespondentica za njemački jezik. Konkurencija za moje radno mjesto nije postojala, njemački u mom gradu govorili smo ja i još nekoliko ljudi koji su već imali posao. Zato me primilo bez testiranja. Da sam morala otići na test, otišla bih. Podstanarka, gladna, samohrana, malo dijete.

Doduše, sekretar organa upravljanja jednoga me dana zamolio da mu iz džepa izvučem maramicu, krv mu je išla na nos, uvukla sam svoju naivnu ručicu u šuplji džep i u ruku zgrabila ono što je trebalo. Kad sam vrišteći izvukla ruku iz džepa i tresla je bjesomučno iako drug nije stigao svršiti, samo je umirao od smijeha, nisam dala otkaz ni prijavila ga generalnom direktoru kome je pušila moja vjenčana kuma srijedom, a moja najbolja prijateljica ponedjeljkom.

Ovih dana, kako svi uz kavu prepričavaju holivudske priče, i ja sam čula priču o mladoj novinarki jedne od naših stranih televizija koje imaju državnu koncesiju. Sirota novinarka bila je dežurna dvadeset i četiri sata, honorar joj je bio dvije tisuće kuna mjesečno. Dopizdilo joj je ropstvo pa je zatražila dvije i pol tisuće kuna. Odbilo je.

Zato okolo govori kako kod njih izgleda testiranje. Mlade novinarke željne posla i afirmacije, naravno da sve imaju fakultet, moraju polagati prastari test.  Ona koja ga najbolje popuši “uglednom” i turbo duhovitom i općepoznatom i uvijek nadahnutom i neodoljivom, debelom uredniku koga po svom izboru ne bi ni štapom dirnula, odmah će dobiti posao i plaću pet tisuća kuna. Nesretnica iz moje priče koja izgleda k’o avion odlučila se između pušenja, ili bar povremenog plesa u krilu dok se uredniku ne ovlaže hlače, i čišćenja po kućama, za ovo drugo. Posao jest prljav, zato je žena kupila rukavice, i zadovoljna je. Ne mora rigati jednom tjedno kao što rigati moraju njezine bivše kolegice.

Ime! Hoćete ime! Ma nemojte? Sve sirotice koje za nekoliko tisuća kuna žvaču onom mravojedu šute. Zašto bih j a govorila? Neka vrisnu u neki mikrofon, me too. Ako im je do vrištanja.

Želim reći. Nije samo u Holivudu Holivud. Ima ga i u Zagrebu. Ima ga i u Mrduši Donjoj. Ima ga u svakom braku u kome žena želi kupiti cipele iako već ima jedne cipele. Naša je sudbina plaćanje u naturi. Bojim se da će tako i ostati. Kad malo bolje pogledamo, što to gubimo? Samo se ponašamo po pravilima starim tisuću godina koja nam omogućuju da postanemo glumice, novinarke, sekretarice, prodavačice, supruge, čak i čistačice.

Jebiga, ženo. A jebiga i lijepi dečko. Ili puši il’ popuši.