Heroina na apaurinu

Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije \”S primorske poneštrice\”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati \”komunjare\” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas \”Nedjeljom u dva\” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.

Žrtve onog sistema na čijoj smo mi strani bili dok je postojao onaj sistem u meni su prepoznale nekoga tko je svim srcem i dušom njihov. Zato me jednog jutra pozvalo u kavanu na Korzu, pokojnu \”Učku\”. S jedne strane stola kavu sam pila ja, s druge jedan pop i poznati riječki dječji kirurg.

Ponuđeno mi je da biram što ću raditi u budućoj jedinoj nam Hrvatskoj. Mogla sam ostati u Rijeci ili otići u Zagreb pa tamo sebi izabrati fotelju. Odbila sam i u idućoj emisiji Tuđmana proglasila zločincem, najavila krvavi rat u kome će izginuti sirotinja, narugala se Crkvi i himni… I dobila otkaz. U siječnju devedeset i prve.

Dok sam dobivala otkaz, Tončiju Vrdoljaku trebalo je neko vrijeme da prelomi, kolege nisu htjele sjediti u redakciji pored mene, znanci su, kad bi me na cesti vidjeli, bježali na drugu stranu, a kći, do tada vrlo dobra učenica, dobivala je jedinice jer joj mater \”ima crvenu knjižicu\”. Izraz njene učiteljice hrvatskog jezika.

Neznanci bi me ponekad pljunuli na Korzu. Tužila sam Hrvatski radio, nakon sedamnaest mjeseci vratilo me na posao. Status mi se nije popravio. Kolege su i dalje od mene bježale, glas mi se nije smio čuti, morala sam svakodnevno odlaziti na višesatne sastanke širokoga spektra a onda o tome napisati tri rečenice koje će pročitati spiker.

Nakon mjesec dana ponudili su mi pet tisuća maraka i papir na kome sam morala potpisati da dragovoljno odlazim i da nemam prema firmi \”nikakvih potraživanja\”. Da mi nisu dali one marke otišla bih bez maraka, oni to nisu znali. Bila sam dobra glumica, imala sam odlične živce, smijala sam se u redakciji kao da me do orgazma dovodi svaki susret sa kolegicama i kolegama koji su se veselili kad bi dobili smrznutu kuglu mlijeka kao dodatak plaći. Sjećam se da sam ja svoju kuglu odbila i da mi je mlađi kolega na tome bio beskrajno zahvalan.

Znam da oni koji su bili na Golom otoku od Hrvatske primaju neku lovu. Pare dobivaju i oni koje su mučili Srbi. Najebali smo jedino mi koje su devedesetih jebali Hrvati. Čudno. I nepravedno. Ako nisu heroji oni koji se bore protiv diktature, tko su heroji?

Službeno, ja sam obična ženska. Neslužbeno, ja sam turbo neobična ženska. Da sam onda onom popu i onom doktoru rekla DA moja bi se djeca vozila u ludim autima. Imala bi stanove i kuće. Ja bih živjela u dvorcu sa poslugom. Jednom godišnje milovala bih ćelave glave dječice oboljele od raka i govorila im kako su danas dobila psa a sutra će možda i lijekove. Pred izbore bih se fotošopirana kesila sa plakata. Nosila bih cipele od tisuću eura. Liječila se u inozemstvima. Muž bi mi bio vrhovni ili neki drugi sudac.

Pomislit ćete, mora da je fenomenalan osjećaj, pogledaš unazad… Rekla sam! Napisala sam! Govorila sam! Ljudi, bila sam pametna kad su svi bili glupi! Ja, hrvatski čudnovati kljunaš! Traj, la, la…LA! Svaka mi čast!

Nitko od ljudi koji me poznaju ne vjeruje mi da danas iz dubine srca žalim zbog svega što sam devedesete učinila. ŽALIM! Pizda mi materina. Znam, reći ćete da ja, za razliku od todorića koji imaju Hrvatsku, mirno spavam. Ja mirno spavam? Zato jer se nisam nakrala, zato jer glađu nisam umorila tisuće ljudi, zato jer nisam uništila budućnost hrvatske djece…

JEBEŠ MIRNO SPAVANJE! JEBEŠ! Noćas nisam oka sklopila! Pijem apaurine prije spavanja i poslije spavanja. Ja da mirno spavam? Todorići mirno spavaju. Njihovo hrkanje ubilo je moje snove, ubija moj san. Znam da će svi ti todorići jednoga dana crknuti u više ili manje strašnim mukama. Ni u crkavanju nismo jednaki. Dok oni budu crkavali znat će da su prije hropca živjeli. Oni i svi njihovi.

Dok ja budem crkavala gledat ću fotke svoga crkavanja prije crkavanja i vrištati užasnuta jer crkavaju prije crkavanja i moja djeca i moji unuci, crkavat će i praunuci ako ih bude bilo.

Ja sam devedesete bila živa i slijepa. Danas sam crkotina koja je progledala. JEBO MI PAS MATER!

foto: Erich Ferdinand


77 Comments

  1. Boba
  2. Lumbardez
  3. mira
  4. mahotinemaho
  5. branka
  6. nada
    • ana anić
      • Marijana
  7. sandra:)
  8. Gost
    • MoMa
  9. Bosko
  10. Vanja
  11. nela
  12. Sava Strajnić
  13. Aspalathos
  14. Mimi-Mini
  15. Gordana
    • Gordana
      • Zoran
    • drvoplet
    • Zoran
    • Šeki
  16. dadad
  17. Marko
  18. Bojan
    • Sale
  19. ozzyserb
  20. Miki Maus
  21. tata
  22. silvana
  23. Choopo
  24. Maria
  25. bond007
  26. Gost
    • Drmi
    • ivan
  27. Cadimir
  28. Kresimir
    • Ranko
  29. Anamaria
  30. Vera
  31. branislav
  32. Ivana
    • MIki Maus
  33. Sale
  34. tomo
  35. Nataša Gajić
  36. magnaterra
  37. Radovan 3
  38. Volare
  39. pamtimonegadnedane
  40. millica
  41. pamtimonegadnedane
  42. ivan
  43. Trivan
  44. Jana
    • ivan
  45. Rambo
  46. Nebojša
  47. Kalinovac
  48. kiki
  49. nadica
  50. 2nice
  51. NESAVRŠEN
  52. miloš škrbović
  53. miloš škrbović
  54. Igor
  55. Glas razuma
  56. Petar Pan
  57. teuta01

Heroina na apaurinu

Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije \”S primorske poneštrice\”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati \”komunjare\” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas \”Nedjeljom u dva\” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.