Halooooooooooooooooooooo

Osjećam se izdanom. Ja sam za svoju djecu čitav život činila sve što sam mogla, i više od toga, a što mi se dešava danas? Ne kažem da meni išta nedostaje. Muž i ja živimo dobro. “Zdravi” smo. Imamo mačku Pepicu. Ona je centar našeg života.

Znam kako izgleda njezin jezik, često zijeva, poznat mi je pogled zelenih očiju kad ugleda omiljeni slatkiš, volim kad mi leži u krilu ili na leđima, ali to nije to.

Volim ja i svoga muža. Trideset smo godina zajedno, ne svađamo se, on gleda nogomet, bez tona, ja surfam po portalima i pratim pripreme za vjenčanje princa Harryja. Super mi je što će princ oženiti razvedenu ženu i još crnkinju. Princ?! Crnkinju?! Kod nas bi se svaka hrvatska katolička porodica, sve su hrvatske porodice katoličke, samoubila kad bi nekome od mlađih članova palo na pamet da u kuću dovede crnkinju.

Ja sam tolerantna, neka se ljudi vole, nije bitna boja kože, makar, zaista ne mogu zamisliti moga Krešu kao crnca. Ne zato jer sam isključiva nego stoga što moj sin, njegov otac, ima prekrasne plave oči, da je oženio crnkinju Krešo bi imao oči boje čokolade, a ja volim plave oči… Razumijete?

Buljiti u komp i gledati kakve sve kapute na sebe navlači ona buduća princeza dok ti muž tiho hrče zna biti bolno. Ponekad skupa sjedimo na kauču. Muž i ja. Pepica drijema razvaljena pokraj peći. Tišinu možeš rezati skalpelom. TIŠINU MOŽEŠ REZATI SKALPELOM!

Imamo troje djece, jedno je u Finskoj, drugo dvoje živi deset kilometara dalje od nas. Prođu dani, prođu tjedni, o mučnim vikendima da ne govorim, a telefon, ni kućni ni mobitel… Da bi jednom u dva tjedna zazvonio. Jednom. Da bi jednom nazvali i pitali nas kako smo. Jednom. Nema ni poruka, ni mailova, ni glupih forvarduša. Zato muž i ja, on ne zna da ja znam da on zove, on ne zna da ja zovem, neprestano ukucavamo njihove brojeve. Ili je zauzeto ili se ne javljaju.

Kći se nakon desetak dana ipak javila: “Mama, zašto zoveš? Što se dogodilo? Je li tata umro?” Smijeh u slušalici. “Nije tata umro, zašto se ne javljaš?” “Mama, radim, radim, jebiga.” “Ne moraš psovati, ne radiš danju i noću, nisi nazvala tjednima.” “Jesi ti bolesna, bila si kod doktora?” “Nisam bolesna, zašto ne zoveš?” “Zašto bih zvala?” “Da oca i mene jednom tjedno upitaš kako smo.” “Mama, očito ste dobro kad si tako živčana, da ste loše to bi se pročulo, javit ću ti se u subotu.” Nije nazvala.

Muž mi je rekao da je jučer razgovarao sa sinom. “Nazvao te ili si ti zvao?” “On me nazvao.” Lažeš, pomislim, ali šutim. “Pa, kako je naš sin?” “Radi, stalno radi, ubija se od posla.” “Što misliš, zašto se meni ne javlja?” “Radi, stalno radi.” “Hoće li Krešo doći k nama ovaj vikend?” “Ne. U petak ide na rođendan, u subotu ide na dva rođendana, u nedjelju mora čitati lektiru.”

Muž je veselo izašao iz kuće i krenuo prema kafiću. Okrenula sam sinovljev broj. Pa nakon deset minuta opet, pa nakon deset minuta opet, pa nakon deset minuta opet. Moj sin se nije cijepio protiv gripe, htjela sam mu samo reći da se čuva, da ne odlazi u kino, i te igraonice gdje djeca slave rođendane nisu bezazlene. Pa nakon deset minuta opet. Alo, alo, alooooooooooooo.

Nazvala sam njegovu sekretaricu. Cura mi je rekla da je “šef” u uredu i u “strašnoj gužvi” i da će me nazvati za pet minuta. Pitala sam: “Na fiksni ili na mobitel?” Odložila je slušalicu. “Šef je rekao da će vas nazvati na fiksni.” Buljim u aparat i čekam. Prošlo je šest sati, sin se ne javlja. Čujem sirenu hitne pomoći. Da mu se nije nešto dogodilo? Pružam ruku  prema slušalici kad telefon, hvala bogu dragome, zazvoni.”

“Kćeri, jesi to ti?” “Jesam”, rekla sam. “Zovem te danima. Zašto se ne javljaš?” “Mama, što se dogodilo, jesi li dobro?” “Jesam.” “Mama, luda sam od posla, čitava je kuća na meni, ne mogu te nazivati svaki čas. Zašto bih te zvala?” “Mislila sam… Htjela bih… Zašto me jednom tjedno ne upitaš kako sam?”