Stojeći na braniku humanističkih i demokratskih principa Hessel zagovara nužnost dizanja vlastitog glasa, nužnost borbe protiv mogućih eksplatacijskih mehanizama koji, nauštrb prava naroda, rade u korist besprizornog bogaćenja manjine.

Njegova teza bezbolno je jednostavna: ljudi smo, svi smo jednaki; moramo znati što nam po tome pravu pripada i, ništa manje važno-za to se, aktivnom participacijom, treba izboriti.”

Sastavni dio knjižice je i tekst “Opće deklaracije o ljudskim pravima” da nas podsjeti na koja bismo sve imali prava da smo ljudska bića.

Hessel traži od nas da se angažiramo, u knjižici je potpuno jasan, nenasilno. Milijuni ljudi pročitali su njegovu poruku.

Po njemu, ravnodušnost je najgori stav. Hessel je Židov koji je čudom u Buchenwaldu spasio glavu, prilikom rata u Gazi stao je na stranu palestinskog naroda koji je stradao a stradava i danas od izraelskih vojnika.

Hesselu se svi mi šutljivi i kukavni možemo samo diviti. Ili ipak pokušati slijediti njegov recept? Možda zaista terorizam nije jedini put ka slobodi?

Ajmo, braćo i sestre. Najprije kupite knjižicu, proučite je da biste znali o čemu pišem a onda mi se pridružite. Neka to bude naš zajednički pokus i testiranje Hesselove teze.

Smijenimo Čačića. Goropadnog, nekvalificiranog, bahatog, nepristojnog, agresivnog čelnika stranke koja ne postoji. Smijenimo nenasilno to nešto krupno što nam svakodnevno poručuje kako nas obične može spasiti samo glad i odricanje dok za njega i njegove to ne važi.

Učinimo to. Udružimo se. Povlačite za rukav svoje prijatelje, znance, susjede, ionako svi želimo da nestane.

Lajkajte na ovaj tekst da vidimo koliko nas zapravo ima koji želimo, za početak, smaknuti sa hrvatske političke scene dinosaurusa koji nikako da izdahne. Napišite svoje ime i prezime. Vrijeme nam ističe. Nemojmo poput goveda čekati metak među rogove.

Ako nas bude mnogo poslat ćemo pismo Milanoviću, neka vidi što mislimo o njegovoj, sve je jasnije, i desnoj i lijevoj ruci, i na djelu provjeriti koliko Hesselova teza drži vodu.

Ajmo! Pobunimo se! Nemamo se čega bojati. Hrvatska policija još uvijek ne pendreči i ne odvlači u zatvore one koji vrište preko neta.

Dolje Čačić! Dolje Čačić! Dolje Čačić! Dolje Čačić! Čujemo li se? DOLJE ČAČIĆ!

Slušaj, stari! Tko si ti da ih šalješ van?! Tko si ti, majstore, da ih šalješ iz Hrvatske?! Da li ti je netko rekao da oni ne bi trebali otići iz Hrvatske da u njoj ne žive ljudi poput tebe?! Ti! I tebi slični! Bahati vlastodršci! Lažljivci! Pijanci! Gadovi koji su se obogatili na našoj krvi! Ti ćeš moju djecu slati u inozemstvo?! Nemoj me zajebavati! Šuti! Kad te nitko ništa ne pita!

Uživaj u svojim automobilima! Uživaj u nastupima pred kamerama! Uživaj što živiš u takvoj zemlji u kojoj si još uvijek na slobodi! Sjeti se “Coninga”! Sjeti se sirotih prevarenih novinara! Lažljivče! Gadni! Dat ćeš me na sud?! Tvoj sud? Branit ću se afektom. Tko moju djecu, moju djecu šalje iz njihove, njihove domovine, zaslužuje više od ovoga. Znaš što?! Živim za vrijeme koje će doći. Kad će ljudi na ulici reći: “Čačić? Who the fuck is Čačić?”

Objavljeno u Novom listu, 26.1.2002.

Prosvjedi u Barceloni (foto: Sergio Uceda/flickr)

Pred nekoliko godina sjedila sam za istim stolom sa nekima iz te haške, sudačke ekipe. Nevjerojatan je osjećaj kad vidiš uživo ljude koje godinama gledaš samo kako na ekranu mudro bulje u hrpe papira.

U Sarajevu su bili supijani, na koljenima su im se gnijezdile lokalne “prevoditeljice” ili možda ipak prevoditeljice? Tada mi je prvi put prošlo kroz glavu da ljudima koji se tako ponašaju možda baš i ne treba vjerovati.

Ili je to samo predrasuda? Zašto haški sudac u svoje slobodno vrijeme, za večerom, ne bi smio komada loviti za sisu. Nekako, je li, mora izaći iz stresa.

Uostalom, sve se to dešavalo u vukojebini u kojoj nema novinara koji bi o tome pisali ni fotografa koji bi snimili kako ogroman sudac, bit ću zlobna pa reći da me podsjetio na gorilu, uvaljuje svoju jezičinu u nježno uho “prevoditeljice” ili prevoditeljice.

Naravno da ovaj podatak ništa ne govori o suđenju Gotovini i Markaču, nisu haški suci pristrani zato jer su jebežljivi. Kakve veze ima potreba haških sudaca da u Sarajevu nešto bace pod jaja sa dijeljenjem pravde? Nikakve. Jaja su jaja a pravda je pravda.

Haški jebači su u funkciji Civiliziranog Svijeta kome je svako nasilje strano. Ako nije u Gazi, Afganistanu, Libiji, Iranu… Znam da zločinci koji ubijaju starce i djecu na tim lokacijama ne priznaju Haški sud nego samo sud svoje partije.

Sve je meni jasno ali me već dvadeset godina otkako smo svoji na njihovome kopka zašto su građani Hrvatske tako jebeno tihi. Pale svijeće, mole, prebiru krunice…

Ušli smo u NATO, dakle dobili smo dozvolu za ubijanje, pa ipak ne možemo ući u Ameriku bez vize a naš kukavni premijer mora Amerima pismeno obećati da se u njihovoj zemlji demokracije i slobode neće baviti terorizmom.

Od uvažene Vesne Pusić traže časnu riječ da se u Americi neće kresati za lovu. Čak i žena u njenim godinama mora našim gospodarima pismeno garantirati da nije kurva? Koje smo mi smeće. Ni krika ni bijesa ni pravog prosvjeda ni paljenja Haaga…

Znam što se dešavalo u Krajini za vrijeme Oluje. Bila sam tamo dva dana kasnije. Ljudi iz Zadra i okolnih sela na traktorima su odnosili opljačkanu srpsku imovinu. Gledala sam kako gore srpske kuće. Bila sretna što moju svkrvu i svekra “naši” nisu bacili u bunar jer mnoge jesu.

Ali, zašto se jednom glasno i jasno ne kaže kako Oluja nije bila velika hrvatska pobjeda nego organizirana akcija seobe Srbalja. Mojoj svekrvi i svekru su preko radija Srbi javljali kojom cestom i u koliko sati moraju krenuti tamo gdje nikad nisu živjeli.P r i j e nego je zapuhao najveći vjetar u povijesti Hrvata.

Oluja je bila akcija koju su organizirali Milošević i Tuđman uz blagoslov Amera. Kao da se išta ovdje dogodilo bez njih. Miloševića nema, Tuđmana nema. Haški suci moraju raditi da bi zaradili, prodavali priču o pravdi koja jest spora ali dostižna i jebali prevoditeljice na ovim našim prostorima.

A mi…Šutimo. Ne gledamo da u mnogim zemljama ljudi dižu glas protiv nepravde, pružaju kakav takav otpor onima koji im oduzimaju pravo na dostojanstven život.

Tko je kriv što smo takvi kakvi jesmo? Naši političari koji se opušteno zaklinju da neće u Americi dilati drogu? Naše političarke koje se kunu da nisu kurve? Zašto su ljudi koje smo izabrali da vode zemlju tako odvratno ponizni?

Zato jer da nisu ne bi vodili zemlju. Krug je zatvoren. Premaleni smo i prenemoćni da bismo imali pravo na ponos. Ne možemo, poput Amera, kad u Afganistanu ubiju desetak majki i nekoliko desetaka dječice reći, We are sorry.

Žao mi je što je tako. I žao mi je što će Gotovina i Markač biti proglašeni zločincima za ono što nisu učinili, a mi ćemo dva dana nakon presude tiho moliti, a naše suspektne kurve i suspektni dileri uvjeravat će nas kako netko mora platiti za sve ono strašno što se dešavalo na ovim našim prostorima.

Tko će platiti za ovo što se ovdje danas dešava? “Kurve”? “Trgovci drogom”? Jednoga dana sigurno iako oni imaju veze sa vođenjem ove zemlje koliko i Gotovina sa bacanjem nonica u bunar.

Davno smo prodani za šaku dolara. Ali i drugi su. Pa ipak, Grčka gori. Španjolska gori. Italija se lagano pali. Koje smo mi pizde.

Zato će morati platiti, tako pišu novine, milijun kuna poreza. Milijun kuna? Zašto ne dva? Ili devetsto tisuća? Mi koji uredno plaćamo porez želimo znati i najsitniji detalj te tako žestoko nedomoljubne priče.

Kad nam već mediji ne žele priopćiti ime dečka koga trenutno troši jedan od najmoćnijih Hrvata opsjednuti jezom da će izgubiti najvećeg oglašivača, neka nam bar daju više detalja o Thompsonovoj utaji poreza.

Pravda na djelu? Zašto baš Thompson? Zato jer je “desničar”, “nacić”, “ustaša”…Da je “ljevičar” i predsjednik države da li bi mu poreznici pokucali na vrata Pantovčaka? Ne bi i ne kucaju.

Ali to i nije bitno jer je usporedba neprimjerena. Thompson koji do jučer nije imao dva zuba u glavi ne bi se nikako i nikad smio usporediti sa gospodinom koji ima sve svoje zube i još pere kosu svaki dan i još čisti smeće.

Sjećate se kako nas je nedavno u srce dirnuo kad su naši vladari diljem Hrvatske krenuli skupljati poderane najlonske vrećice. Prvi među nama ni na takvom poslu nije izgubio dostojanstvo. Čistio je domovinu od smeća obučen u tamno odijelo. Što ti je gospodin.

Dakle, Josipoviću ne pakirati, bar ne dok je predsjednik. Kad jednoga dana Josipović postane Mesić saznat ćemo kako je došao do love ili će nam netko samo reći koliku lovu zaista ima. Pa će se sve zaboraviti.

Thompsona treba zgrabiti. Da ne bi netko poreznicima koji ovih dana imaju pune ruke posla zamjerio na pristranosti, ne može samo pjevač u crnom biti Pedro, sjetiše se Todorića.

Jes! Presretna sam skočila u zrak kad sam čula kako je i Todoriću zakucala maca na vratanca, oprostite, ogromnu kapiju njegovog dvorca koji je još uvijek hotel. Da dvorac nije “hotel” Todorić čerga bi morala iseliti. To je u skladu s nekim našim zakonom.

Gotovo je! Kad on zbog dugova završi u Remetincu, kad mu “hotel” pretvore u dom za beskućnike koji bi imali kuću da žive u zemlji bez todorića, kad mu otmu dvorac u Medveji u blizini kojeg sam se kupala dok je taj dvorac bio “narodni”, kad sirotinja prestane dobivati bijednu plaću u papirićima koje izdaje Konzum, kad sve što ima ode na bubanj da bi vratio dio onoga što duguje…Hrvatska, Hrvatska će biti zemlja proleterska.

Budalama poput mene i onih oko mene za sreću tako malo treba. Jedna kava od šest kuna u kafiću pokraj kuće, posuđeni Večernjak i krupni naslov. Koliko može trajati naša sreća?

Pet minuta, deset ako se baš potrudimo. Da, pred nama je i velika čaša vode. Možemo naručiti još jednu. Smijemo i odbiti pokušaj konobara da nam iz ruku istrgne novinu i uruči je kavopiji koji je upravo naručio makjato bez kofeina pa opet pročitati sve ispočetka. Utvrditi gradivo.

Thompson će ostati bez milijuna, Todoriću će izbrisati osmijeh sa bešćutnog lica, više nećemo u glorijama gledati blještava odijela muškaraca iz dinastije Todorić i vulgarne torbe njihovih gospođa…A onda, buđenje.

Todoriću se neće baš ništa dogoditi jer je Čačić rekao, Todorić, to je Hrvatska. Ni Čačiću se neće ništa dogoditi jer je i on Hrvatska. Ni Josipoviću se neće ništa dogoditi jer je on najveća Hrvatska. Ni Mesiću se neće ništa dogoditi jer je on bivša Hrvatska…

Siroti Thompson. Toliko puta je jebao mater četnicima a sad se jadničak pita jesmo li zaista “mi” pobijedili u Domovinskom ratu. On se pita a mi odavno znamo da četnici ne stanuju Tamo Daleko.

Peder je onaj muškarac koji vodi djecu u vrtić, a ona je ostala doma, lakira nokte, pijucka kavu. Peder ponekad nedjeljom skuha ručak za nju i djecu.

Peder zna uključiti perilicu za rublje, onu za suđe, zna upotrijebiti peglu i promijeniti pelene.

Peder, kad jednom u sto godina gleda utakmicu a njihovi zabiju gol, ne trpa u svoju šaku svoja jaja i svoj kurac i ne nudi ih sucu vičući, popuši mi, pederčino!

Peder staroj mami čestita rođendan i vodi je na grob pokojnoga muža koji nije umro zato što mu je sin peder, i stari je gospodin bio peder, tata je umro od infarkta.

Pederi su svi muškarci koji ne urlaju, glasajte za nas, nemojte za pedere iz SDP-a. Pederi su i oni koji se ne deru, HDZ ne zna.

Pravi peder nakon sranja uvijek potegne vodu i otvori prozor kupaonice. Ako je kupaonica bez prozora, uključi ventilator.

Svaki peder prije seksa opere jaja i kurac. Najveći pederi među pederima vodom pošpricaju čitavo tijelo.

Kad je peder sam na službenom putu, nikad se u hotelskoj sobi ne tušira, ali uvijek, iz poštovanja prema sobarici, poprska pod kupaonice.

Peder plaća alimentaciju i ne misli da tom lovom kurva kupuje seksi rublje. Peder ne voli svoj auto više nego svoju djecu.

Peder se raduje vikendu, a ne poslu.

Peder ne želi pojebati ni prijateljicu svoje žene ni njenu mlađu sestru. Peder ne misli da su vršnjakinje njegove kćeri željne njegova kurca.

Peder nikad ne pije žuju, a kad na ekranu vidi muškarce koji to potežu iz boce, uvijek kaže, zašto gledamo ove kretene?

Peder pere zube svako jutro, i uvečer, ako planira seks.

Kad pederu na ulici njegova žena kaže, jesi li vidio onoga sisatoga komada, on uvijek odgovori, oprosti, nisam ga vidio.

Pederi u šoping centre ulaze bez žena i bez popisa u ruci a izlaze gurajući puna kolica. Znam pedera koji subotom odlazi na tržnicu i kupuje ženi cvijeće, žute ruže. Znam pedera koji je podigao kredit kako bi ženi kupio koraljnocrvenu torbicu. Volim pedera koji mi svake subote ujutro i svake nedjelje ujutro donosi kavu u krevet. Svom kućnom pederu nisam u životu skuhala pet ručkova, ali kad jednom u deset godina spremim češke okruglice, kupi mi prsten s brilijantom.

Pederi djeci pišu domaće zadaće.

Postoji jedan peder koji ima sina u sedmom razredu, zbog njega je naučio razliku između mase i težine. Drugi je peder potrošio noć na Šekspira, napisao je o tome tekst, kći je dobila jedinicu, pederu su bile suze u očima, zlato, rekao je, daj tati još jednu šansu, popravit ću se.

Pederi bolesnoj ženi odlaze u bolnicu i nose joj juhu koju su sami skuhali.

Peder ne iziđe iz kuće kad u kuću uđe beba.

Pederi se noću dižu i traže dudu ispod dječjeg krevetića iako ujutro odlaze na posao a ona ostaje u krevetu.

Pederi svoje žene i prijateljice ne nazivaju kozama, kravama, pičkama i glupačama.

Pederi ne tucaju tuđe žene i ne govore im, između nje i mene je gotovo, s njom sam samo zbog djece.

Pederi ne misle da im je mala plaća zato što se cijeli svijet protiv njih urotio, i ne govore uokolo da nisu diplomirali jer se na fakultetima ispiti plaćaju pičkom.

Pederi vole ženinog mačka iako im je najdraža životinja pas. Pederi vode mačka veterinaru, drže ga za vrat dok mu veterinar zabija injekciju u tjelešce, bez pogovora plaćaju sto pedeset kuna i ne žale se što su na pregled morali čekati dva sata okruženi velikim psima, malim psima, mačkama i papigama.

Pederi se brinu o nabavi drva za zimu, nalaze nekoga tko će ta drva iscijepati i posložiti. Pravi peder, prije nego ode na posao, naloži peć.

Pravi peder nikad ženi neće reći da joj sise vise, da ima deset kila previše, iz grada joj nosi pire od kestena i još šlag gore.

Kad se na displeju telefona pojavi broj njene mame, dok ona histerično maše rukama, on u ruke uzima slušalicu i govori, baš mi je drago što vas čujem, vaša je kći u vrtu, kako ste danas, kako tlak?

Pederu se u seksu ne žuri, diže mu se kad se njoj hoće, ne navaljuje i nikad ne kaže, daj mi pičke, potpisala si, kurvo!

Pederi peru kosu, svakoga dana na tijelu imaju čisto rublje, prljavo ubacuju u košaru, i čarape. Pederi svoje košulje sami glačaju i slažu ih u svoj ormar. Žena koja živi s pederom nema pojma u kojoj ladici on drži gaće i potkošulje. Pederi čiste svoje cipele i njene cipele i dječje cipele.

Peder zna koji konfekcijski broj nosi njegova žena, koja bi se torbica svidjela njegovoj kćeri, kakvu jaknu treba njegov sin.

Peder ne misli da mu je sin rođen da bi postao Eduardo ili Srna ili predsjednik Evrope, peder želi da mu sin bude sretan. Peder na ulici poljubi svoga sina kad ga iznenada sretne.

Peder druge muškarce ne doživljava kao konkurenciju i neprijatelje koje treba jebati i zajebati.

Peder ne gleda Dnevnik, peder ne gleda televiziju, peder ne zna ništa o nogometu, peder ne odlazi na birališta, peder ne vidi razliku između HDZ-a i SDP-a, peder ne voli domovinu više nego ženu.

Peder susjedima ne jebe mater i ne truje pse. Peder voli ljude. Peder ne misli da se šakama sve rješava i da su pederi oni koji to ne kuže.

Sve su žene lude za pederima. Sretne su one koje ih imaju, ostale ih čitav život traže.

Peder nikad, nikad, nikad ne bi otišao u krevet s muškarcem.

Ako je peder svaki muškarac koji voli žene, tko su muškarci koji vole muškarce? Muškarci koji vole muškarce su pravi muškarci.

Obama Hitler (Fresh Conservative/flickr)

Smije li se upad četnika na bilo koji način usporediti sa upadom Cigana?Ne baš. Četnici u Hrvatskoj su, to je rat pokazao, bili rješivo pitanje dok je sa Ciganima problem mnogo veći. Konačno nerješiv, zapravo.

Možeš ih, to su Škabrnjani učinili, ograditi žicom i pustiti im slobodan uzak prolaz kroz koji će napustiti zemlju koju su legalno kupili, ali nije to to.

Cigani koji su protjerani iz Šabrnje, iako su mislili da im kupoprodajni ugovor i domovnica garantiraju da su svoji na svome, otišli su nekamo. Kamo? To je pravo pitanje. Vjerojatno u neku drugu Škabrnju čiji građani neće imati pravo rastezati bodljikavu žicu.

Naravno da su novinari u ovoj priči bili na strani nemoćnih. Pokušavali su srcedrapateljnim tekstovima objašnjavati Škabrnjanima da bi upravo oni koji su prošli kroz pakao morali biti hipersenzibilni na ljudsku patnju.

Neka se sjete četnika kojima su Škabrnjani bili cigani, neka u to ime oslobode tamnopute i zatru u sebi ono što svi imamo, mržnju prema drugačijima.

Ne treba osuđivati Škabrnjane, i oni su samo ljudi koji misle da je domovina jedino mjesto na kugli zemaljskog gdje smiješ drugačijem jebati mater a da to bude društveno prihvatljivo.

Ako u svojoj Šabrnji ne možeš umlatiti Cigana koji krade kokoši, ima pokvarene zube, djeca mu ne nose pelene a žene mu rađaju poput zečica, gdje ćeš to učiniti?

Jedini je problem što u svijetu nije pristojno Cigane tjerati osim ako nisi Sarkozy ili Berlusconi.

Razumijem Škabrnjane, ako se tako uopće zovu stanovnici Škabrnje. Postupili su ljudski i ne treba ih osuđivati.

A što Ameri i danas rade crncima, Francuzi Arapima, Nijemci Turcima, Izraelci Palestincima, Britanci kamerama svoje tamnopute “Engleze” prate na svakom koraku, Šveđani imaju registriranu fašističku partiju…

Uvijek je na djelu dobro, staro licemjerje. Samo siromašni, mali i nemoćni poput nas Hrvata nemaju pravo drugačije ograđivati bodljikavom žicom. Samo mi ne smijemo biti Hitler. To zaista nije fer.

Dolje kapa Škabrnjanima, učinili su ono što bismo i mi ostali da smijemo. Nema većeg orgazma nego kad si nemoćan naći nemoćnijega pa ga pojebati. Kad kažem “mi ostali” mislim na nas ostale Hrvate i Hrvatice.

Škabrnjanima se oprostio fašizam jer su,tako pišu novine, uvijek i oduvijek bili “čisti”, osim u ratu nikad u njihovo selo nije kročila drugačija noga da bi tamo i ostala.

A gdje su moja hrvatska prava? U mojoj ulici, imam kuću u elitnom riječkom kvartu, žive Cigani. Zašto ih mi Trsaćani ne smijemo zapaliti? Ni med Hrvatima ni pravice?

Dobro, neka bude kako biti mora, ali možda bi ipak trebalo reći istinu. Nisu Škabrnjani ti koji su se izborili za tjeranje Cigana iz svoga sokaka. Država Hrvatska je ta koja im je ukazala milost i blagoslovila zločin.

Pitam se pitam što bi se dogodilo Škabrnjanima da su na isti način ogradili parcelu na kojoj su Ameri odlučili isprobavati bojne otrove, uostalom mi smo članica NATO-a?

Što bi im se dogodilo? Najebali bi. Hrvatska bi im učinila ono što ni četnici ne bi, američkim ratnim brodom poslala bi ih u Guantanamo.

Šteta što nam nikad nitko nije službeno rekao da je Hrvatska zemlja ciganska. Da to znamo sigurno bismo imali više empatije prema našoj tamnoputoj braći.

Čisto medicinski gledano, kad je žena kurva? Žena je kurva kad dobije prvu menstruaciju, dok je ne dobije, ona je samo buduća kurva? Nije istina, žena je kurva i kad viče, ne, ne, ne, dok joj tata uvaljuje velikoga pišonju u petogodišnju pipicu. Kurva je i u četrnaestoj kad iz kuće izađe u minici, tajicama, dekoltiranoj majici… Sama je kriva ako je netko dograbi u parku u pet popodne i siluje.

Žena je kurva kad kćeri od četrnaest godina ne kaže da su sve curice u minici, tajicama i dekoltiranoj majici kurve.

Žena je kurva kad uvečer sama uđe u bar, kad u dva popodne sama uđe u restoran, kad ujutro sama uđe u kafić. Da nije kurva, ne bi ulazila u muške prostore bez pratnje, njeno samo tijelo jasna je poruka, meni treba kurac.

Žena je kurva napaljuša kad odbije muškarca koji sjedne pokraj nje pa joj kaže, ja imam ono što tebi treba.

Žena je kurva kad ne da pičke ocu svoje najbolje prijateljice. Žena je kurva kad je za sise zgrabi djed njene najbolje prijateljice.

Žena je kurva kad ne želi raditi prekovremeno sa šefom u njegovoj kancelariji, ona na stolu, on među njenim nogama.

Žena je kurva kad ostavi muža zbog drugog muškarca. Žena je kurva kad ostavi muža zbog sebe same.

Žena je kurva kad odlazi frizeru jednom tjedno, kad joj je kosa sijeda, kad odbije kuhati svakodnevno, kad ne vozi djecu u vrtić, kad ne ostane na bolovanju zbog dječjih kozica, kad ne želi peglati sama nego za to unajmljuje kurvu.

Kad je bolesna, žena je bolesna kurva, kad je on bolestan, žena je kurva koja kuha prevruć čaj, preslabu kavu, odvratnu juhu, donosi mlako pivo, uvaljuje toplomjer, traži od njega da se okupa iako je bolestan.

Žena je kurva kad joj zbog raka odrežu sisu. Kurvetina je svaka žena bez sise koja traži lovu za silikonsku sisu.

Žena je kurva kad ne da rastavu bez frke, žena je kurva kad želi rastavu, žena je kurva kad dio svoje plaće potroši na torbicu, čizme i kaput iako već ima torbicu, čizme i kaput.

Žena je kurva kad ne nosi smeće, kad odbije brinuti se o njegovim roditeljima, kad pročita u njegovu mobitelu poruku koju mu je poslala kurva. Samo kurve prčkaju po tuđem mobitelu.

Žena je kurva kad poludi jer on diže kredite da bi se mogao kladiti, a ona to zadnja dozna.

Žena je kurva kad telefonom razgovara sa svojom majkom kurvom. Žena je kurva kad telefonom razgovara.

Žena je kurva kad se njemu ne diže. Žena je kurva kad želi biti sama, a ima njega i s njim djecu.

Žena je kurva kad na njegovom pogrebu glasno plače, žena je kurva kad na njegovom pogrebu tiho plače, žena je kurva kad na njegovom pogrebu ne plače, on je umro zato što mu je žena kurva.

Žena je kurva ako joj je mala plaća, samo kurvetine dobro zarađuju. Sve su pjevačice kurve, i glumice, i TV voditeljice, i novinarke, i političarke, i spisateljice. Da nisu kurve, ne bi se za njih znalo. Ako se žena bavi sportom, kurva je kad ne sruši svjetski rekord. Kad žena sruši svjetski rekord, kurva je željna slave i slikanja.

Žena je kurva kad je on ostavi zbog mlađe kurve, žena je kurva kad ostavljena nađe nekog mlađeg, kad nađe nekog starijeg, kad nađe nekog svojih godina, kad nikoga ne nađe.

Žena je kurva ako je liječnica, a htjela bi biti šefica odjela. Žena je kurva kad je novinarka, a htjela bi biti urednica.

Žena je kurva kad rodi žensko dijete koje je tek rođena kurva.

Žena je kurva kad je mama, a više ne želi biti mama. Žena je kurva kad nije mama i ne želi biti mama. Žena je kurva kad je mama pa opet hoće biti mama. Žena je kurva kad je mama a htjela bi otići u kino, kazalište, na kavu. Najveće kurve ne mogu roditi čak ni kurvu.

Žena je kurva ako na televiziji radije gleda film nego nogomet, žena je kurva kad govori dok Hrvatska na terenu gubi, žena je kurva kad se ne veseli, a mi smo dali gol, žena je kurva kad se smije, a mi nismo dali gol.

Žena je kurva kad mu ne kaže da mora popiti antibiotik, žena je kurva kad mu kaže da previše pije, da ona nije kurva, on ne bi pio.

Žena je kurva kad djeca u školi imaju jedinice i neopravdane satove, žena je kurva kad ne ode na roditeljski sastanak na koji ih je pozvala kurva. Žena je kurva ako se za njega ne dotjeruje, žena koja se dotjeruje nafrakana je kurva. Žene se slikaju gole jer su kurve, žene koje se ne slikaju gole ružne su kurve.

Žena je kurva ako pije pelinkovac s limunom i ledom, žena je kurva ako pije vino, pivo, viski, rakiju. Žena koja nikad ne pije alkohol kurva je koja se preserava.

Sve one iza kase u marketima lijene su kurve, tete u vrtiću lijene su kurve, one u bankama lijene su kurve, medicinske sestre lijeno vade krv iz žile, stara majka već mjesecima umire, nikako da umre, živimo u svijetu kojim vladaju lijene kurve.

Žena je kurva ako ne osjeti da je on umoran nakon posla, žena je kurva kad je umorna nakon posla, žena je kurva kad ne da pičke, prava je kurvetina kad je nudi. Žena je kurva kad ju muškarac uhvati za guzicu, u autobusu, vlaku, na poslu, u tramvaju, na plesu. Samo kurve svijetom hodaju noseći guzicu.

Žena je kurva kad je stara. Svaka je žena stara kurva kad navrši tridesetu. Uvijek treba naglasiti, sve su žene kurve.

Autorica ovoga teksta kurva je nad kurvama, samo takvoj kurvi može pasti na pamet pisati o tome kad je žena kurva. U Hrvatskoj barem jedna kurva mjesečno plati životom zato što je kurva. Kad žena prestaje biti kurva? Kad umre? Kad žena umre ne prestaje biti kurva, ona postaje mrtva kurva.

Kazimir Malevich - Crvena konjica (Wikimedia Commons)

Uvijek kad čujem takvu neku priču, uskoro će ih biti sve više, sjetim se tete Marije, sestre moga pokojnoga oca, rođene u selu Grabrova 16.O2. 1922. godine.

Bila je prekrasna cura, imam njenu fotografiju. To je selo, kad je ona bila mlada, imalo možda stotinjak stanovnika. Teta Marija je bila predsjednica USAOH-a. Taj podatak dobio je moj sin od nekog čovjeka koji se bavi poviješću našeg rodnog kraja.

Zaguglala sam USAOH, zaboravila sam što znače kratice iz prohujalog vremena. Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske. Ne mogu vjerovati.

Djevojka rođena u selu zaista bogu iza nogu krenula je boriti se protiv fašizma? Zašto? U što je vjerovala? U svijetlu budućnost? Stavila je život na kocku da bismo mi, ja i moja djeca, živjeli u ovoj i ovakvoj zemlji?

Stavila život na kocku? Nije. Izgubila je život za ovo. Nijemci su je zgrabili na kućnom pragu 22.11.1944. godine i odveli u jedan od svojih koncentracijskih logora.

Znala sam da su moju tetu Mariju odveli Nijemci ali ne i da je netko zapisao datum. Da li sam ponosna na nju? Nisam. Da li je naša porodica, da li su njena majka i njen otac na račun njene smrti dobili nešto od Jugoslavije? Nisu.

Jugoslavija je njenom ocu, mom djedu, oduzela svu zemlju koju je on naslijedio od svoga oca i to je bilo sve što smo mi dobili od zemlje za koju je moja teta Marija dala život.

Do danas sam mislila kako je u najstrašnijim mukama umrla uzalud. A onda sam, zaista sasvim slučajno, jutros na netu naletjela na tekst moga sina i shvatila da je on naučio nešto na primjeru svoje pratete Marije.

Želim da njene kosti počivaju u miru ma gdje bile ali znam da ne počivaju. Međutim njena je smrt prosvijetlila i mene i moga sina – zato joj hvala. Evo teksta.

Ratni veterani od slave do poniženja

Slaven Hrvatin, objavljeno 31.1.2011.

Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim restoranima jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki. Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca.

John Tann / flickr

Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i nedjeljom rade do deset navečer.

Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč. Božićni Beč! U zraku miris punča i kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti, večera Kod Jere. Jere je fenomenalan lik. Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču. S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare.

Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas… Uz naše ceste ništa ne raste.

Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu. Kočije, bijeli konji, Židovska četvrt, prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada, ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom…

Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji. Alpe, kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima, hladne, zvjezdane noći… Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo pokazuju. One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju, drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon njihove smrti ostati.

Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet godine života. Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro, osam ujutro…

Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić. Vrištanje do neba, bijesan pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku. Prvi razred, drugi razred, treći razred. Instrukcije, upis preko veze u srednju školu. Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav… Čekanja da ti se dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro…

Ne paničari, stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija. Marka. Jelene. Vesne. Mace. Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u pet popodne. Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila. Diplome. Aleluja. Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi je užas. O plaći da se i ne govori. Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila, dobro, uvijek sam pitala, koliko ti treba?

A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga voliš najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući smo tjedan prodali sve što se prodati moglo. Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više nego vlastitu djecu.

Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego kljunove ubadaju u živo meso? A i ti unuci? Što to oni imaju bez čega ja ne bih mogla? Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset. Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu, hoće tatu, gdje mu je duda…

Nema šanse. Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a velika krv. Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života. Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom! Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.

Posao? Tko danas u Hrvatskoj radi? Jesti grah i tako skupljati snagu imalo bi smisla samo ako bi se ona potrošila na svrgavanje gadova koji grah dijele. Drži li ova teza vodu?

Da uništimo one koji dijele grah ostali bismo bez graha pa bi onda došli drugi koji bi krenuli dijeliti grah…Zato mirno žvačemo, podrigujemo, uživamo u sunčanom danu sretni što nam je pun trbuh?

Zašto danas baš nikome i nigdje ne pada na pamet da Prvog maja organizira demonstracije? Ne demonstracije poput današnjih u Zagrebu. Neki sirotani dijele Vladi žuti karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj udijeliti crveni karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj dati plavi karton, pa ako…Toliko ima boja…

Čemu sva ta preseravanja trubicama, kartonima, pištaljkama, transparentima, štrajkovima glađu, okivanjima u lance, suzama pred kamerama…Koga za to boli kurac?

Bez posla si, nikad ga i nećeš dobiti, ministar lopina i drumski ubojica ti se ruga na engleskom i spominje kako se i u njegovoj Vladi “dešavaju sranja”, novinari se bazi oduševljeno smiju kao da upravo on nije jedno od većih sranja što se narodu u posljednje vrijeme dogodilo.

Elem, Prvi maj je, ljudi. Neki mašu crvenim karanfilom, drugi dijele kartone, treći žderu grah…Nigdje krika, bijesa, onih koktela koji bi nam mogli ispuniti srce i unijeti svjetlost u naše gradove.

Padamo na jeftine štoseve. Zar nije bolje grob nego rob? Ovo je život? Od graha do graha? Trubimo jednom godišnje a kruli nam svih ostalih dana.

Naši nas robovlasnici poznaju bolje nego mi sami sebe. Što smo mi? Tko smo mi? Guzice, to smo mi. Svi oni milijuni koji su dali živote za ovo danas mora da se u grobu okreću.

Trunuli su u zatvorima, krvavim noktima grebali po zidovima tamnica, odvođeni su u koncentracijske logore, bivali prebijani, davljeni, vješani, silovani, klani, spaljivani, utapani, kamenovani…Da bismo mi danas mogli u nekom šumarku…

Da, okreću se u grobu te budale koje su ginule za ideale. Zato smo mi pametniji. Nećemo u zatvore, nećemo u logore, nećemo biti ni spaljivani ni silovani ni klani ni kamenovani.

Mi smo ljudi modernog vremena, ljudi koji su spoznali granice svoje slobode. I uživamo u toj slobodi iz dubine naših prkna. Jednom godišnje prdimo na sav glas u slavu naših gospodara.