foto: drurydrama

 Da te ekipe oko Mesića i Josipovića zaista nešto rade ova bi dva mužjaka mudrije zborila ili bi možda držala začepljenu gubicu. Ovako saznajemo da Josipović misli kako bi trebalo ukinuti Ured bivšeg predsjednika, kako bi uopće Hrvatskoj mogao pomoći netko tko je “bivši”?

 Uvijek nadahnuti Mesić poručuje gospodinu Nova Pravednost kako ni njemu, kada bude išao u mirovinu, ona ne bi trebala biti povlaštena.  Zašto dati povlaštenu mirovinu nekome tko je “bivši” i nekome tko ni na kakav način ne može pomoći Hrvatskoj?

Priznajte, tema od životne važnosti za Hrvatsku. Slažem se i sa Josipovićem i sa Mesićem. Mesiću bih ukinula ured ma koliko gospodin bio duhovit, šarmantan i vitak.

 Josipoviću bih ukinula povlaštenu mirovinu iako djeluje nevin poput popa, onako čist, bijel i opsjednut posjetama javnim kuhinjama, vrtićima, ljubljenu nonica na ulicama i trgovima..

O visokom stupnju obrazovanja da se ne govori, o ogromnom bogatstvu koje ima da se također ne govori. Da je neki goljo bio bi lud za lovom i ne bi bio sposoban vidjeti Mesićev najveći grijeh. A on je, Mesićev ljubavni odnos sa pokojnim Gadafijem.

 Srećom živimo u zemlji kojom hara EPH pa nećemo doznati koga voli Josipović, osim dječice, bakica i ostalih nemoćnih i potrebitih. Ajmo, po Josipoviću, o Mesićevom najvećem grijehu?

Znamo, znamo, Gadafi je bio zločinac, u Libiji od demokracije nije bilo ni d ni e. Da, srećom, Ameri i Francuzi nisu provalili u Libiju, tamo pobili sve živo, ostavili Gadafija da danima trune pred teve ekranima svih svjetskih teve postaja Libija bi još uvijek bila u kandžama diktatora.

 Ovako, zahvaljujući Josipovićevim prijateljima, imamo Libiju slobodnu od nafte i diktaure, danas je Libija zemlja koja se davi u demokraciji. Mesić je bivši predsjednik, na njega ne bi trebalo trošiti riječi.

 Josipović mu je trebao reći što o njemu misli dok je ovaj bio na vlasti. Danas mu spočitavati “prijateljstvo sa Gadafijem” je udarac ispod pojasa posebno stoga jer je Josipović, svi slijepci ove zemlje to vide, u direktnoj službi Amerike, trenutno najveće, svjetske fašističke sile.

 Ne tako davno Josipović se u Afganistanu slikao sa našim “herojima” koji tamo za crkavicu crkavaju i brane…Što? Pravo Amera da pišaju po mrtvim “talibanima”. Strogo paze da žuti, američki mlaz ne bi promašio leševe bosih “terorista”.

Josipović nije glupan, on zna da je Obama veći zločinac od Gadafija pa ipak otvara usta. Zašto jednostavno ne začepi? Nismo baš svi toliki slijepci. Ni glupani koji vjeruju da će Bajić jednoga dana progledati i popričati sa Josipovićem. O čemu?

 O muzičkoj produkciji HRT-a, primjerice, o njegovim “prijateljima” i sad već bivšoj “prijateljici”… Priznajem, gubim živce. “Nova pravednost” nikako da ušeta u naše krajeve. Krimosi, lažljivci, lažni slijepci svuda oko nas…

Sa sve se većom nostalgijom sjećam našeg dragog Tuđmana koji je s nama otvoreno razgovarao i zvao nas “stokom sitnog zuba.” Ovi novopravednici uporno nam prodaju priču kako su nam uz njihovu pomoć narasli veliki zubi. Da jesu, da meni jesu, pregrizla bih im vrat.

Egon Schiele, "Kardinal i časna sestra"

U tekstu piše da je poziv don Ivanu Grubišiću uredno uručen iako on to uredno negira. I još kaže nešto što jedva da je vjerojatno: “Tužila me bolesnica, pisao sam sucu da me s tim više ne uznemirava. Prvo neka je vještače.”

Pa dodaje: “Što se mene tiče, slučaj je završen i na sud ne namjeravam doći.” Don Ivan Grubišić nije oduševljen ni što je platio 600 kuna “nekakve takse”.

 Ne vjerujem da je itko od nas građana zemlje Hrvatske očekivao tako bahato ponašanje Nacionalnog Sveca. To što je on učinio toliko je nevjerojatno da bi ga trebalo “vještačiti.”

 Donu Ivanu Grubišiću nitko nikad nije rekao da se sud mora poštovati? Da nitko nema pravo “pisati sucu”, predlagati “vještačenja” i odbijati dolazak. Njemu može suditi samo Bog?

Pred nekoliko godina mene je Ljubomir Čučić, nekadašnji poslanik, optužio da sam ga u, danas već pokojnoj Latinici, “vrijeđala”. Poziv mi je bio uručen, ja sam se zbog prvog nedolaska uredno sucu ispričala, dogovorili smo idući termin, najavila sam da ću doći.

 Toga dana, još sam bila u krevetu, na kućnim su mi se vratima ukazala dva policajca koja su me htjela maricom odvesti u Zagreb. Na dugačko i široko sam im objasnila da ću samo na brzinu navući grudnjak, gaćice i nešto preko toga, bilo je pakleno vruće, i krenuti put Zagreba svojim kolima. Dečki su mi povjerovali na riječ.

 Srčani sam bolesnik i zaista sam se jedva dovukla do sudnice jer su svi prozori na sudu bili zatvoreni, zraka nigdje. Sjela sam na optuženičku klupu, u vrat mi je dahtao Ljubomir Čučić, kasnije je odležao godinu dana zbog zlostavljanja supruge.

 Tražila sam bilo koji način da dođem do daha a onda sam krajičkom oka ugledala da je jedan prozor u sudnici poluotvoren, digla sam se i pojurila prema izvoru zraka. Ne mogu vam opisati kojim se tonom na mene izderao sudac: “Optužena, vratite se na mjesto!”

Optužena se vratila na klupu manja od makova zrna i molila boga da ne krepa zbog vrućine i sučeve nemilosti. Tada mi se činilo da bi sa mnom bolje postupali da sam na zebri pobila šestero dječice.

Očito, vremena su se promijenila. Danas možeš primiti poziv i ne se na sudu pojaviti, tražiti “vještačenje bolesnice”, pisati sucu da te više ne “uznemirava”, tvrditi da je “što se tebe tiče slučaj završen…” Done, done… Da li je moguće da je iz našega Sabora upravo išetao jedini svetac?

 Jebeni Srbi su pred neki dan organizirali sačekušu negdje oko Novoga Sada pa krenuli sjekirama na “Hrvate” koji su  se vraćali iz nama neprijateljske zemlje “Srbije”. Tamo se igraju nekakve utakmice.

Hrvatsko-srpska zastava

Naravno da ja riječ ne kažem. I sinoć sam šutjela kad je “Hrvatska” propala a “četnici” su slavili. Šutjela sam jer sam pročitala u novinama i gledala na teve da smo opet u ratu i da smo jučer “izgubili”.

A kad smo ulazili u NATO rekli su nam da je to zato jer će nas NATO obraniti od Srba. A gdje je sada NATO? Gdje? Opet će pasti Vukovar, četnici će zapaliti Dubrovnik a “naši” će moju svekrvu  u Benkovcu  baciti u bunar.

Samo zato sam ja sinoć gledala direktan prijenos rata iz Beograda. Rat? Dečki su, kao uvijek do sada, kad bi zabili gol, jedan drugome stavljali jezik u uho ili u usta. Jedino novo što sam vidjela bio je snimak dernjave između trenera i igrača u jednoj od pauza.

 Ne bih mogla citirati trenere, ni “našeg” ni “njihovog”, ali sam čula da se “naši” deru “Hrvatska” a “njihovi” “Srbija”. To znači da na parketu ratuju Srbija i Hrvatska? Srbija? Hrvatska? Što je to danas?

 Pogledala sam dresove igrača. Na “našima” Agrokor na “njihovima” neki drugi Agro a svi se ubijaju pod zastavom jedne banke. Moj je četvrti muž svoja hrvatska jaja uzalud izgrebao do hrvatske krvi.

“Naši” su izgubili. Da sam muško sve bih kužila. Ovako? Meni se čini da više nema ni Srba ni Hrvata ni Srbije ni Hrvatske. Postoje samo agrokori i banke.

Isplati li se zbog njih izvlačiti sjekire, paliti aute, nositi kacige i štitove?  O grebanju “hrvatskih” jaja   u  ”hrvatskim” domovima kupljenim na tridesetogodišnji kredit da se ne govori.

Tada su još držali do forme i uvijek za svoj pohod na “divljake” tražili alibi. Amerika, nekad obećana zemlja, danas proizvodi samo oružje i dugove pa je sasvim logično da svoje osiromašenim uranom obogaćene bombe mora negdje istresti, popišati se na “talibane” diljem svijeta, “osloboditi” Libiju od nafte a Libijce od života.

foto: Poslovni puls

Pretvorila ju je u prah, pepeo i krv pazeći da leševima domorodaca ne zapuši izvore nafte. Godinama Ameri bruse noževe, oštre zube i pripremaju bombe kojima će Iran pretvoriti u “civiliziranu i demokratsku zemlju”.

Ali kako Mahmudu Ahmadinedžadu prerezati grlo pa to prenositi uživo? Čovjek je žilav iako se i njemu imputira isto što i Sadamu čije smo smaknuće, kako bi rekao Ćiro Blažević, trenutno u Teheranu, imali privilegiju gledati uživo.

Taj Mahmud, naravno, danju i noću sastavlja atomsku bombu kojom će uništiti Ameriku i Izrael.  Amere? Kako? Oni imaju više bombi. Izrael? Kako? I on ima atomsku bombu.

 Elem, kad bi Iran i imao atomsku bombu samo bi se malo efikasnije mogao braniti od susjeda koji imaju bombu. Ali, Iran još uvijek nema atomsku bombu, s tim se svi slažu. Nije je imao ni Irak u svoje vrijeme pa se onaj Sadam ipak zanjihao. Zašto onda Ameri i njihovi evropski krvavi pajdaši ostaju doma?

 Odgovor je vrlo jednostavan. Zato što je svim tim vjekovnim borcima za naftu Kina rekla, odjebite, gospodo. Ameri su se mogli zajebavati sa Gadafijem, Sadamom i tko bi mogao nabrojiti sve ostale, ali Kina…

Ona je najtvrđi orah na kugli zemaljskoj i jedini koji može Amerima reći, smirite hormone, dečki. A kako dečki ni uz najbolju volju ne mogu smiriti hormone krenuli su na svoju sluškinju Evropu koja im ga je pušila i pušit će im ga dovijeka i na sve teme.

Od prvog srpnja Evropa ne smije iz Irana uvesti ni kap nafte. Toliko danas iz Bruxellesa. S posebnim je zadovoljstvom za tu historijsku odluku zapištao i naš hrvatski glasić. Od jučer ćemo, hvala Bogu i mi širom otvarati usta za američku i evropsku slobodoljubivu i demokratsku spermu.

 A o čem se, zapravo, radi? Što će se nama običnim smrtnicima dogoditi nakon “embarga” koji će svijet sačuvati od iranske atomske bombe? Poskupjet će nafta, s naftom i sve ostalo, a američki i evropski razbojnici će po tko zna koji put zaraditi na sirotinji koju nitko ništa ne pita.

Žao mi je što će mi poskupljenje nafte pretvoriti život u pakao a s druge strane…Stvarno mi se više riga gledati Amere i njihove saveznike, tu su i naši dečki, kako upadaju u stranu zemlju, bacaju bombe na djecu, starcima režu vratove, pišaju po leševima, siluju djevojčice, vješaju nesretnike, kolju starce…

Kruh će mi biti skuplji i benzin i struja i voda ali…Nadam se da moji susjedi više neće pod američkom i evropskom zastavom klati djecu samo zato jer im očevi nose turbane ii žive u zemlji koja ima naftu.

 Slažem se s Ćirom Blaževićem, Irancima treba atomska bomba.

Predreferendumska poruka Vedrane Rudan:

Dragi moji,

danas naši EUrorobovlasnici pucaju na nas iz svih topova.

Izađimo sutra na referendum i zaokružimo “NE!”, da ne bi uskoro Lijepa Naša počivala u miru.

Šta je ovo? Haenesovci naravno. Poput Jehovinih svjedoka love nevine građane i dave ih lecima, propovijedima….EU, EU, EU, EU…Ima li te, Bože? 

foto: HolyTaco

 Što se dešava toj ženi? Na radiju je izjavila:”Ne želim biti preokrutna ali ako ne uđemo u EU nećete dobiti mirovinu.” Ej, ženo! Jesi zdrava? Dvadeset godina si u politici, nikad nisi vrisnula protiv svojih pajdaša i onih iz drugih stranaka koji su opljačkali zemlju i ukrali građanima i mirovine i pravo na život.

 Sad kad ste nas odrali, ovih dana kada tvoje licemjerne, lopovske saborske kolege, šeksovi, kaini, radini… odlaze u mirovinu na jedan dan da bi opljačkali ono što misle da je ostalo, šutiš.

Da nema njih i tebe isplate naših mirovina ne bi bile nikakav problem. O čemu zboriš, bolesna ženo? Koja je tvoja teza?

 Poručuješ, mi za koje ste glasali oteli smo vam mirovinu koju nećete dobiti ako ne glasate za one koji će vam je oteti.  Ženo, liječiiiiii se! 

 Ostat ćemo bez mirovine ako ne uđemo u EU? Pa šta. Ti ćeš, zgrožena osobnim porazom, sigurno napustiti zemlju i sa narančastim šalom oko vrata sama ući u EU. Neka im Bog bude na pomoći.

A mene koja ću ostati bez svojih 2072 kune, i ne samo mene, možda će taj gubitak prosvijetliti pa ćemo krenuti u lov, ne na plastične boce nego na šeksove, radine i kajine…Zgrabit ćemo za vrat jednodnevne penzionere i oteti im ono što je naše.

Sve vas volim! (foto: Paolo Camera)

A onda je na Haerteu svjetlo upalio Vrdoljak. Istini je preko noći slomljen vrat. Sa posla su letjeli Srbi jer su bili Srbi ili Hrvati kojima se praprapranona tucnula sa polusrbinom.

 Odletjela sam i ja, u siječnju devedeset i prve, na to sam ponosna, jer sam i Tuđmana i Vrdoljaka, direktora zločinačke dalekovidnice, kad bi me bar taj nadrkani starac tužio, držala ratnim zločincima.

Bez kruha smo ostajali svi mi koji smo pred dvadeset godina pisali i govorili kamo ide Hrvatska. Hoćemo li ikad dočekati dan da nam se netko ispriča za ono što smo prošli pod Vrdoljakom i Tuđmanom? Evo prilike za ove nove koji su, navodno, drugačiji. 

Hoće li ikad Vrdoljak odgovarati na sudu za svoje zločine? Zašto ne leži u Hagu? Haerte je u njegovo vrijeme za mnoge bila ubojitija od bombi sa osiromašenim uranom.

Na hrvatskoj medijskoj sceni danas nije bolje. Laž je umotana u raskošni, šareni papir, na teveu je izgovaraju komadi u tankim majicama, u tiskanim medijima pišu polugole, retardirane cure a sa ekrana nam se cere retardirani, nabildani dečki.

 Medijima ne vladaju vrdoljaci u ime stranke ili vođa, u kandžama ih drže korporacije. Novinar se trese pred urednikom, urednik pred konzumima… Gore sranje samo bolje pakovanje.

Tko se ne prilagodi, tko poput mene misli da je Gaza koncentracijski logor a da su Amerika i Izrael fašističke tvorevine i da je Papa čelnik zločinačke organizacije nema nikakve šanse da piše za novine, govori na  radiju ili se ukaže na ekranu.

A ja mislim da ne bi smjelo biti tako jer dobro pišem, knjige su mi prevedene na desetak jezika, sva baš sva bi mi vrata hrvatskih medija morala biti širom otvorena.  A nisu. Kukam li ja to nad sudbinom kletom?

 Naprotiv. Nikad u životu nisam bila sretnija i zato pišem o sebi na ovakav način. Postoji internet. Nemate pojma što to znači nekome koji je čitav život morao prosjačiti urednike da mu dozvole da napiše ili izreče istinu.

 Internet, moja najveća ljubav. Ako zanemarim muža, ljubavnika, djecu, unuku, pokojnu mater, galeba, staroga oca, pismu našu i sve ostalo što je nama Hrvatima sveto. Internet! Voooooliiiiim interneeeeeet!

Sjećam se, kao da je bilo jučer, a bilo je prošle nedjelje. Napisala sam tekst “EU, jebi se”. Za svoju dušu.  Ne, ne pušim priču naših političara koji su dvadeset godina na sceni.

 Prvi mi padaju na pamet Čačić i Pusić. Oni urlaju da je EU ono bez čega ja ne mogu. Oni? Ja moram vjerovati Čačiću koji izjavljuje da je Hrvatska Todorić? Ej? To jest istina ali tko je odgovoran da je Hrvatska Todorić? Kad će Hrvatska prestati biti Todorić? To mene zanima.

Pusićka se smješka i dražesno nama budalama objašnjava da ćemo baš u EU naći bogate izvore i meda i mlijeka. Mnogi su ljudi alergični na med. Neki ne podnose mlijeko? Ima li u toj EU još nekih izvora?

 I kad će nam političarka koja dvadeset godina nije za Hrvatsku učinila ništa ali jest za kriminalce koji je okružuju, objasniti zašto baš njoj moramo vjerovati? Neki njeni pajdaši odležali su svoje, drugi se spremaju leći na tvrdi krevet, kakva je organizacija EU koja se skompala sa takvom gospođom i onakvim gospodinom?

 Nema šanse da nam se dobro piše. Elem, napisah ja tekst da bih mogla lakše zaspati, kad…Više od 63,000 ljudi preporučilo ga je na Facebooku, samo u jednom danu na moj je blog skočilo 47,000 ljudi, tekst je, dok ovo pišem, pročitan 77,500 puta i još se čita. Čitav je svijet moj.

 Neki me podržavaju, drugi me pljuju, treći misle da imam opakih seksualnih problema i da bih mnogo lakše prihvatila ulazak u EU kad bih u svom domu ili izvan njega naletjela na dobar kurac…

 Dragi moji čitatelji, ljubljeni članovi moje grupe, luda sam za svima vama iako vas ima gotovo 10,000. Predragi moji neistomišljenici ili čak neprijatelji, sve vas volim jer moj život činite beskrajno lijepim.

 Čitam vaše komentare, vi ste jedini koji me možete do suza nasmijati ili dirnuti u srce. Nema uvrede na moj račun koja me vrijeđa, možda sam perverzna, držim da svi ljudi ovoga svijeta imaju pravo reći što misle jezikom koji im je najbliži.

Isključivanje “prostaka”, “divljaka” i “nepismenih” sa interneta najčišća je manipulacija jer nema većih prostaka, divljaka i nepismenih od nekih naših političara, a stalno ih gledamo. I nema većih prostaka i divljaka i zločinaca od nekih naših biznismena a svakoga dana ostavljamo lovu u njihovim marketima, na njihovim pumpama…

Tko može nabrojiti na koje nas sve načine dere ta gamad. Zato, dragi moji, uđite u EU ili ostanite ovdje. Kako god mi glasali oni će učiniti onako kako su zamislili. Njima je njihova guzica jedini Bog kome se mole.

 Ali, previše sam danas sretna da bih si kvarila dan. Željela sam samo svima vama koji me čitate poručiti da ste svjetlost moga života, zahvaliti vam i reći kako svako jutro kad uključim kompjuter pogledam što ste napisali.

Na moju žalost ili na vašu radost EU nam je jako blizu. Ali kakve to veze ima? Mi razgovaramo. Pišemo što mislimo. Učimo jedni od drugih. Pljujemo po sebi ili drugima pa se tako opuštamo.

 Pokušavamo, i vi i ja, nekako preživjeti ovu nepodnošljivu težinu hrvatskog postojanja. Mislite da sam slinava i patetična? Napišite mi to. Svima, svima vam zahvaljujem i pozdravljam vas od srca.

 Ponavljam, i one koji se sa mnom slažu i one koji misle da bi tvrdi, muški spolni organ u mom životu mogao učiniti čuda. Provjerila sam. Nema šanse. Vi ste mi bitniji.

 U Sloveniji, u francuskom megamarketu kupujem francuske sireve, vina i šampanjac. U Italiji kupujem kilogram pena za devedeset centi, u Beč idem na izložbu Botera i Magrittea, u Nantu sam bila na skupu evropskih književnika.

 Bila sam u Bilbau, Berlinu, Firenci… U godini koja je iza mene. Sve su to meni moje knjige dale. Razgovarala sam sa tamošnjim ljudima, to su bili “mali ljudi” poput mene,  kukali su mi na sve teme.

"Eu gaćice", umjetnička instalacija Tanje Ostojić, Beč, 2005.

 Ili žive sa roditeljima ili od roditelja. Moj znanac u Londonu na kontrolni pregled kod kardiologa mora čekati dulje nego moj sugrađanin Riječanin. Državne škole su u rasulu, ljudi se dijele na suludo bogate koji žive u svojim elitnim, čuvanim kvartovima i bijednike koji ne znaju da li će iduću godinu dočekati u rupi u kojoj trenutno žive.

 Beskućnici i prosjaci na svakom uglu. Javne bolnice su pravi horor a starce u Italiji u takozvanim državnim domovima jedu štakori. No to više i nije vijest. Privatne domove za svoje roditelje mogu plaćati samo najbogatiji a oni manje bogati plaćaju jeftine Ukrajinke da im starcima mijenjaju usrane pelene i uvaljuju papicu u usta.

Gotovo sve one rade na crno, dvadeset i četiri sata, za nikakvu lovu. O evropskim političarima znam više nego me zanima. Berlusconi je kriminalac, pedofil i rasist. Sarkozy je zločinac skompan s Amerima i nikakav mu nije bio problem poslati francuske avione da u Libiji “uvedu red” a francuski kriminalci iz nje izvuku naftu.

Njegovo tjeranje rumunjskih “cigana” tamo odakle su došli mediji nisu popratili velikom galamom. Tamošnji novinari nemaju vremena za teme iz života i analizu ličnosti nacića Sarkozya jer moraju “istražiti”, po bilo koju cijenu, da li je princ Charles peder.

 Ne tako davno čitali smo što se već godinama dešava “Evropljanima” Poljacima koji su došli u London tražiti posao. Tretirani su poput robova, goli i bosi živjeli su u šatorima, crkavali od gladi i beznađa jer nisu mogli skupiti lovu za povratak u domovinu. Pomagali su im jednako gladni Londončani.

 Većina ih je krepala pokraj kontejnera, oni koji su preživjeli i ostali rade kod nekog lopine u jalovoj nadi da će doći dan kad će moći doma poslati ili sebe ili pedeset funti.

I o seksualnom životu evropskih političara mnogo znamo. Berlusconi gol pokraj svoga bazena, Topolanek, bivši predsjednik Češke, sa kurcem u punoj erekciji gol pokraj istog bazena gleda kako se maloljetne kurvice praćakaju u vodi dok ih nonići ne pozovu na suho.

 Sudovi. Samo Talijani znaju koliko se u njihovoj evropskoj zemlji čeka na pravdu. Korupcija u Evropskoj uniji ne samo da buja, ona je okovala čitavu Uniju. Banke rade što ih je volja, preko noći se urušavaju čitave zemlje, treba li ih nabrajati?

 Grčka, Irska, Portugal, Španija, Italija…Države servisiraju mafijaše a optužuju narod za lijenost i obećavaju mu “stezanje pojasa” jer je on kriv za sve što mu se dešava. Lijeno smeće koje želi posao, liječnika, školovanje djeteta i pravo na život dostojan ljudskog bića.

I, eto, u takvu bih Evropu ja trebala veselo krenuti jer bez nje mi života nema. Ali ta i takva Evropa mi još od rata, naravno i prije ovog rata, određuje svaki trenutak u  životu. Nisam zadovoljna “Evropom” u mom dvorištu. Nimalo.

 Moja djeca već žive “evropskim životom”, ja ću skončati u domu u kakvom će i moji evropski vršnjaci. Ako mi bog da zdravlje i mene će gristi pantigane. Zašto ne bi bile hrvatske onoliko koliko bilo što danas u Hrvatskoj može biti “hrvatsko”?

 Da li će njihovi ugrizi biti blaži ako budu “evropski”? Ne, ja neću glasati za ulazak u tu vašu Evropu. Razumijem Pusićku i ostale pusiće i pusićke koji žele u Evropski parlament. Tamo će i preko mojih leđa mlatiti petnaestak tisuća eura mjesečno plus šoferi, beskrajno blebetanje, ugodna putovanja, cerekanja na evropskim ekranima, analiziranje “naroda” koji ne kuži “tešku situaciju”…

 Kako bilo, dragi ljudi, kurva Hrvatska ući će u evropski bordel  bez moga blagoslova.

Ovčara (foto: habeebee)

Tresem se, užasnuta sam, zgađena, ubijena, posramljena i sretna. Uspjela sam. Progutala sam istinu o Vukovaru u dva dana i dvije noći. Da bih savladala knjigu, izdanje Jesenski-Turk, ipak sam morala učiniti nekoliko dugih pauza.

Trebalo je izaći na svjež zrak, duboko disati, vratiti se u sobu pa u miru plakati, zastati pa povraćati, pa vrištati. Zaista bi bilo besmisleno prepričavati tekst ovog remek djela koje bi trebalo stajati na polici u svakoj hrvatskoj kući.

Trebali bismo ga pročitati barem jednom godišnje da spoznamo koliki smo zločinci, bešćutne zvijeri, neka mi zvijeri oproste, gadovi bez srama i osjećaja krivice.

Dok je Vukovar umirao zajedno sa svojim braniteljima, ranjenicima, novinarima, bebama, djecom, starcima, mi ostali šetali smo, djeci kupovali balone, dosađivali se dok smo na Hrvatskom radiju slušali cenzurirane Glavaševićeve vapaje. 

 Nema građanke i građanina u ovoj zemlji koji u priči o Vukovaru ima čiste ruke. Političari gadovi, bivši i sadašnji, mogu nam biti alibi samo ako ogledalu okrenemo leđa. 

 Što smo učinili mi, obični ljudi? I što činimo? Zašto nitko ne postavlja ključna pitanja? Tko je razorio Vukovar i zašto? Zaboravimo na četnike, oni su ubijali, klali i razarali jer im je to bilo u opisu posla. Zašto smo im braća po zločinu?

 Tuđman i kompanija oglušili su se na vapaje umirućih u pustinji na isti način na koji se ovi danas oglušuju na vapaje polumrtvih u Vukovaru. Zašto su u tom gradu niknula “krasna” spomen-obilježja umjesto da se svi ujedinimo i učinimo nešto za mlade i stare Vukovarce.

 Otvorimo tamo nova radna mjesta, učinimo im život jeftinijim, od obnovljenih fasada i dizajnerski skockanih spomenika se ne živi, njima se samo pere loša savjest. Može li se oprati? Smije li?

Ne, nema toga domestosa koji će očistiti krvave ruke hrvatskih građana koji su zaboravili na Vukovar i njegove heroje. I ne bi nam alibi za kolektivni zaborav smjela biti činjenica da su Tuđman zločinac i njegova gadna ekipa žrtvovali Vukovar da bi Hrvatska postala priznata.

 Zaboravimo na  Tuđmana, sve šuške i ostale smradove, bili živi ili mrtvi. Svi mi na leđima nosimo veliki, krvavi križ, svi smo ogrezli u krvi vukovarskoj, probudimo se. Pokrenimo neku akciju.

 Odjebimo političare koji tamo jednom godišnje stupaju i na vijencima popravljaju trake. Suočimo se sa istinom. Vukovar je kolektivni hrvatski zločin koji vapi do neba. Ako ne vjerujete pročitajte “Glasom protiv topova”.

 Neka je pročitaju i svi vaši prijatelji i neprijatelji. Još ima vremena. Ako spoznamo svoj grijeh možda ćemo naći i način kako ga koliko toliko umanjiti. Jedni Vukovarci počivaju u miru, drugi u beznađu, a mi gledamo i ne činimo ništa.

 Možda je bolja smrt od osjećaja da živiš u zemlji kojoj si dao sve a nisi dobio ništa. Čini mi se da su četnici prema Vukovarcima bili milostiviji od nas. Što je neprijateljski metak u potiljak ili razorena kuća ili ubijeno dijete ili silovana pa zaklana majka u usporedbi sa ravnodušnoću tvoga naroda koji ti nije pomogao kad ti je bilo najteže a danas ne vidi da postojiš.