Građani Londona i čitav svijet, onaj bjelji dio, misli kako zločin vrišti do neba. Ako britanski vojnik ne može slobodno šetati Londonom gdje britanski vojnik može slobodno šetati? Dogodilo se još nešto bez presedana. Britanskim vojnicima je naređeno da Londonom ne hodaju u uniformi da ih teroristi ne bi skužili.???

Jebote! Ne mogu vjerovati da je to istina. Kakva je to vojska koja ne smije na ulicu u vlastitoj zemlji? Gdje to ima? Doduše, oni iz Ministarstva obrane izjavili su da nisu zabranili vojnicima nošenje uniformi nego samo preporučili oprez. Britanski vojnik u Londonu opušteno može popiti pivo obučen u mudande osute patkama i pačićima. Treba zavarati divljake kojima ništa sveto nije.

U ovom teškom trenutku Naciji se obratio i premijer David Cameron. “Nikad nećemo pokleknuti pred terorizmom ni u jednoj od njegovih mogućih formi. Najbolji način da se borimo protiv terorizma jest da normalno nastavimo s našim životima i to je ono što ćemo danas učiniti.” “…da normalno nastavimo sa našim životima…” Da li je normalno u njihovim životima da njihovi vojnici u glavnom gradu svoje zemlje moraju hodati maskirani u pekare, mesare ili nezaposleno bijelo smeće?

Premijer je dodao da “ovo nije napad na Veliku Britaniju nego su teroristi “izdali islam…” Blalblabla…Šta se zapravo dogodilo? Ako je vjerovati medijima dvojici “islamista” je dopizdilo da Britanci u Afganistanu godinama ubijaju sve što im stane pred nišan. Pedeset beba, sto beba, četrdeset staraca, šezdeset žena…Koga briga koliko terorističkog mesa dnevno diljem terorističkog svijeta gnoji tlo terorističkih zemalja.

Muslimani su teroristi, teroristi su niža bića i kad su jedva bića, smrt muslimanima jednako je smrt terorizmu. I tako već nekoliko desetaka godina. Super mi je onaj bjelački štos kad pitaju teroriste, kako to, naša nafta ispod vaše zemlje? To sam pročitala u Dizdarevićevom tekstu. Cameron bi svake subote morao čitati Novi list. Doduše, kuži Cameron sve ali voli od nas “civiliziranih” praviti budale.

Meni neće prodati priču o “muslimanskom terorizmu”. Žalosti me što njegova vojska opušteno u uniformi šeće ulicama Kabula. To što ista vojska mora uniformu ostaviti doma kad u Londonu krene po djecu u vrtić… Oko za oko, zub za zub, beba za bebu, starac za starca, vojnik za vojnika… Siroti britanski vojnici. Umiru i u Afganistanu i doma. Oni koji su ih poslali da bogu iza nogu ubijaju nevine marširaju svijetom maskirani u svece.

foto: Huffington Post

Vjerojatno sam perverzna do pakla, ne pale me ove teme. Bilo bi mi drago kad bi djeca u hrvatskim školama učila kako bi bilo dobro da nemaju djecu u trinaestoj jer imanje djece košta. Preciznije, u Hrvatskoj je to luksuz koji sebi mogu priuštiti samo nabogatiji: kriminalci, političari i katolički popovi.

Da li će istospolci imati pravo na brak? Ja bih im ga dala ali poštujem one koji vladaju Hrvatskom i misle da pederi smiju biti jedino oni. Stara priča. Pravo na izbor od kako je svijeta i vijeka uvijek su imali moćni i bogati. Nije Marko iz Mošćeničke Drage isto što i neki velečasni ili Elton John. Da li sam sretna zato jer me osobno ne nadrkavaju najvruće hrvatske teme? Ne bih rekla.

I ja imam briga. Doduše, malo su drugačije. Jutros sam ušla u prodavaonicu Mlinar. Mlinar je lanac koji prodaje različite vrste kruha i kolača. Svaki dan pojedem jedan krušni štapić “sa lukom”, prodavačice mu tepaju “lukavi”. Pedeset grama, tri kune. Sto grama, šest kuna, tisuću grama, šezdeset kuna.

Šta vi mislite? Da li je normalno da u Hrvatskoj kilogram kruha u obliku lukavog štapića košta koliko i kilogram čiste puretine? Nije normalno? Ne znate odgovor? Ne mislite o tome? Vas noću i danju opsjedaju samo seks i homići? Dok vi strastveno brinete tko koga jebe ne vidite kako nas jebu. Prodavaonica čiste pornografije je u blizini škole, dječica kupuju “lukave” i baš nikome od vlasti, Ustavni sud bi mogao svoje reći kasnije, ne pada na pamet da Mlinara i ostale hrvatske mlinare priupita kako formiraju cijene.

Stvarno ste sigurni da ovo što nam danas u Hrvatskoj rade mlinari svih profila nije opakije od seksualnog odgoja? Sigurni ste? U svom stavu čvrsti poput klisurine? Jebe vam se pošto je kruh ali svršavate jer vam djeca u školi neće učiti što je orgazam? Pa da nisu lukavi?

Da se mene pita sve bi to u naš Ustav već bilo uneseno. Nije fer da mi hetero imamo pravo na pakao, dapače, ne da imamo pravo nego i dužnost prolaziti kroz muke paklene, a dečki koji vole dečke i cure koje vole cure smiju nas samo gledati. Normalni su opako diskriminirani u odnosu na pedere i pederke i to se mora promijeniti! Čujem, ne gledam teve, da se na našoj dalekovidnici protiv istospolnih brakova na zadnje noge dižu, jedna vrhunska sportašica, jedan nogometni trener i Katolička crkva.

Vrhunska sportašica? Normalni ljudi bi morali biti milostivi prema vrhunskim sportašima jer su to najčešće intelektualno nevini ljudi. Roditelji ih od njihovih malih nogu pretvaraju u robove koji će, kad dosegnu prave godine, najčešće očevima, rigati zlato. Vrhunski sportaši su siročad koja dopingirana sve češće umire u tridesetoj ili u trideset i nekoj na radost oca i matere odlazi na pedesetu operaciju koljena. Svu tu djecu civilizirana bi država otela od roditelja i dala u dobre ruke. Zaboravimo vrhunsku sportašicu.

Naš najveći nogometni trener? Kako može nogometni trener biti protiv istospolnih brakova? Nogometni treneri su ludi za dečkima. Njuše ih, glade po ritici kad ubace loptu u mrežu, uvaljuju im jezik u usta na rođendan. Ovaj naš poznati trener koji se zalaže samo za brak između muškarca i žene ima za to alibi. Neće valjda hrvatskom narodu koji pedere mrzi čak i više nego Srbe objaviti koliko mu je drago tuširati se sa klincima i gledati kome je najveći. Uostalom, gospodin je razveden, za sada samo jednom.

Da li se Katolička crkva protivi istospolnim zajednicama? Ja u to ne vjerujem. Do nas dopiru samo laži jer ovom napaćenom zemljom vladaju svima nam mrski nevjernici i jedan skeptik i umitnik i sakupljač nekretnina. Mediji su u šapama komunjara i vragova obučenih u pedeset nijansi crvene. Da je Katolička crkva protiv pedera da li bi katolički svećenici uvaljivali svoju đokad u šupčiće dječaka obučenih u bijele haljinice?

Da je Katolička crkva protiv pedera da li bi katolički svećenici zabranjivali ženama da im priđu na više od metar, osim ako nisu sluškinje i one koje im nose hranu? Da je Katolička crkva protiv pedera da li bi toliko urlala protiv pedera? U ovoj zemlji punoj pedera u kojoj svi žele smrt pederima samo urlanjem protiv pedera možeš sakriti svoj pederluk.

Elem. Svi hrvatski pederi i sve hrvatske pederke mogu mirno spavati. Za koji mjesec ili godinu u naš će se Ustav unijeti BRAK JE ŽIVOTNA ZAJEDNICA SVIH ONIH KOJI SU SPREMNI DRŽAVI PLATITI POREZ BEZ SUVIŠNIH ZAŠTO.

U pravu ste. Ovo je pristran tekst. Osoba sam koja najviše na svijetu voli ono za čim su ludi pederi svih zemalja. Zatvorite oči. Skoncentrirajte se. Tri, dva, jedan, nula…Vaterpolist se sloumoušn izvlači iz bazena.

Ohhhhhhhhhhhhhhhhhhhh!

Nema samo Jolie genetsku predispoziciju za rak. Nažalost, ima je i Pitt. Tri njegova bratića imala su rak testisa. Njega izaziva gen ABC6. Da bi muškarac izbjegao ovu strašnu bolest od koje je smrtnost, trenutno, 26, 321%, postupak je jednostavan. Treba odrezati jaja. Bradu Pittu su stoga odrezali desno jaje jer je šansa da sam oboli od opake bolesti nakon što je Jolie odstranila svoje sise porasla na 27,651%.

Operacija je prošla u savršenom redu, to je bilo i za očekivati kad je kirurg Hrvat, i po majci i po ocu. Doduše, mojoj je prijateljici mama bila Slovenka a otac Mađar, međutim novo prezime učinilo je da sve dođe na svoje mjesto. Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska! Kika mi je rekla da se Brad odlučio za desno jaje jer je ljevičar i stoga što on i Jolie planiraju dijete kad se on oporavi. Ona je u savršenoj kondiciji i trenutno u jednom šatoru u Siriji drži za ruku majušnog Sirijca kome je Asad osobno iskopao oči. Naravno da je to čuo i Obama.

Liječnici su mu rekli, Pittu, ne Obami, kako bi bilo mnogo bolje da usvoje neko siromašno afganistansko dijete, on i Jolie, čiji pokojni roditelji nisu bili genetski oštećeni.Tražili su, baš su inzistirali da im Pitt uruči i lijevo jaje. Slavni glumac je to odbio. Naglasio je da medicina danas čuda čini i da će djevojčici, čim se rodi, on i Jolie dati odrezati sise da sebi i njoj smanje stres. Ako se rodi dečkić neće poduzeti ništa jer je muškarcu život bez oba jaja stresniji nego smrt od raka. Njegov tata je ipak iznimka koja polupotvrđuje pravilo.

Muškarci su osjetljiviji na bol. Moja Meri je s pravom ponosna na svoga sina. Pitala je kako moja djeca. Zlobnici nisam rekla da mi sinovi već mjesecima ne dobivaju plaću, kći po kućama pegla a na fakultetu su bili bolji studenti nego je to bio njen Loli. Ja u razgovoru sa zločestim ljudima uvijek konja za trku imam. Zato sam Meri rekla da sam čitala kako je rezanje zdravih organa pizdarija, farmaceutska industrija straši ljude, više žena umire od raka dojke zbog mamografije nego zbog loših gena.

Farmakomafijaši ti najprije “preventivno” najmanje jednom u dvije godine dobro ozrače sise a onda te skupom kemoterapijom ubijaju na rate. Ne kažu ti da je rak bolest sistema a ne jednog organa i da rezanjem sisa ili jaja baš nikamo nećeš stići. Ako je tako, zašto su onda Jolie i Pitt otišli pod nož? Da li su otišli pod nož? Jolie ima umjetne sise već godinama pa joj ni obducent neće otkriti da li su one sise koje na stolu nosi prve druge ili šeste nove.

Može Meri klepetati što hoće, sigurna sam da ni Pitt nije dao da mu nožem drškaju jaja. Znam nekoliko svojih prijatelja koji su imali velikih problema sa srcem, jedan od njih imao je šest premosnica i seks sa bilo kim osim sa ženom bio mu je strogo zabranjen. Ipak je pokojni Đuro progutao zelenu tabletu i u vikendici svoje žene pojebao Koku. Koka je s nama išla u osmogodišnju školu, već je tada bila kurva. Želim reći, siroti Đuradin je između smrti i  stresnog seksa odabrao smrt. Zato farmaceutskoj industriji ne pada na kraj pameti da muškarcima kao sredstvo “prevencije” protiv raka preporučuje nož.

Žene su drugačije.  Čim prodamo kuću koju smo dobile od pokojnog tate koji je u devedesetoj umro od neozračenog raka prostate dajemo sise na rezanje. Mi moramo živjeti, ako žena krepa od raka tko će njenom mužu lizati jaja? Koka? Doduše, ispitivanja su pokazala da žene koje nose umjetne sise uživaju u seksu 0,267431% više od onih drugih ali samo sa partnerom koji nije njihov. Dobro je da danas svaka bogata i informirana žena može preko noža dosegnuti susjedovog đoku.

foto: HDwallpapers4free

Poruka ženama jasna je da ne može jasnija biti. Prevencija spašava život. Treba samo definirati da li nosiš krivi gen, krenuti prema bolnici, dati da ti odrežu sise, umetnu silikonske torbice pa se nakon tjedan ili dva vratiti normalnom životu. Baš je to učinila Anđelija. Bilo bi uvredljivo da nije smiješno. Mnoge ugledne američke kolumnistice napisale su ono što svakoj normalnoj ženi prvo pada na pamet dok čita Angelininu ispovijest. Koliko to košta? Nigdje podatka.

Da li je Jolie  išta platila iako bi mogla platiti bilo koju cijenu? Nije platila. Da jest ne bi u svom pismu spominjala naziv bolnice. Sise su joj badave odrezali, umjetne stavili i još je u zlatu platili. Jolie i likovi poput nje ne izlaze iz kuće besplatno. To i nije toliko bitno koliko cinizam uvažene gospođe. Maria Antoaneta je u odnosu na nju plemenita gospa. Opaka je ova ženska koja obilazi svijet i češka po glavici dječicu kojoj su Ameri pobili i oca i mater i nonu i nonića.

Poručivati ženama svijeta kojima su od raka dojke umrle mame, tetke, sestre da si daju odrezati sise više je nego vulgarno. Čime će one koje nisu holivudske dive platiti preventivno rezanje sisa? Tko bi im za to odobrio bolovanje? Na svim meridijanima i paralelama žene oboljele od raka dojke nakon komoterapije odlaze na posao da ne bi dobile otkaz. Sise im u bolnicama ruševinama režu kirurzi koji nemaju vremena sa pacijenticama, govorim u stanju u Hrvatskoj, popričati ni nekoliko minuta.

Onkolozi te prije zračenja išaraju, dok se zračiš ne smiješ se kupati, ako slučajno “crtež” izbrišeš dobiješ jezikovu juhu koja te mlati gore od kemo. “Slučaj Jolie” samo je još jedna od manipulacija. Njen “apel” nije upućen sirotim ženama svijeta nego bogatim gospođama. Njih treba obrlatiti, njih treba privesti u nezamislivo skupe klinike, njima treba govoriti o statistikama i šansama i njima treba odrezati sise. Mi ostale prepuštene smo na nemilost lokalnih mesara tek kad nam otkriju rak.

Ne tako davno u riječkom KBC-u bolesnice su same kupovale silikonske umetke, samo u jednoj apoteci u Hrvatskoj, zašto baš u toj zna liječnica koja ju je preporučila, onda su sirotice morale bolnici umetke “donirati” da državi uštede lovu. O paklu kroz koga prolaze jadnice kojima se u Hrvatskoj grudi ne režu preventivno nećete naći tekst ni u novinama ni na portalima.

Na odjelima žohari, štakori, oguljeni zidovi, onkolozi padaju s nogu, liječnici vas šalju na zračenje sise koja vam je preostala ne na zračenje onoga što vam je od bolesne ostalo… Bešćutni poslodavci bolesnicama uručuju otkaz a 30% hrvatskih muškaraca ostavlja svoje partnerice kojima je rak pojeo sisu. Sve je to nama medijski totalno nezanimljivo. Nisu naše Ane, Mare i Marije Jolie a ni Pitta doma nemaju.

Čitava ova pizdarija me na neki način razgalila. I bogati se boje smrti jednako onako kako se nje bojimo mi koje od bankrota, nije moja fora, dijeli jedna plaća. Razlika ipak postoji. Oni misle da im spasa ima, mi znamo da ga nema. Opušta nas ta spoznaja. Zato je moja mama koja je od imovine imala  mene, zeta i unuke živjela dvadeset godina dulje nego Steve Jobs. Volim Smrt. Jebe se njoj za statistike.

foto: NY Mag

Mi ne živimo ovako kako živimo zato jer je svijet u krizi nego zato jer Hrvatskom vladaju lopovi.  Mali ljudi usrani su do pakla i jedina im je životna radost gledati kako je nekom drugom gore nego njemu. Oni koji su dužni u švicarcima su glupa govna, stjuardese koje su kolektivno otišle na bolovanje pa dobile otkaz preko noći razmažene su kurvetine. Zašto ne odu raditi u neki kafić  pa da vide kako bi bez plaće crnčile i još gazdi nakon smjene pušile…

Ljudi stalno gube posao, neka ga gube, ni ja ga nemam. Nismo dobili plaću jer je naš direktor u dugovima. Dignuo je kredit, ekipa je na lizing kupila lude aute, kad šefovi otplate rate svojih dugova ništa ne ostane za naše plaće ali treba raditi, treba šutjeti, treba trpjeti, treba čekati, treba se nadati i treba uživati kad susjedu crkne krava koju je kupio kreditom u švicarcima.

Sto sam puta čula od svojih prijatelja i znanaca kako sam glupača koja ne razumije kapitalizam. Razumijem kapitalizam ali ne ovčji mentalitet. Nije istina da se baš ništa ne može učiniti! Nije istina da je preko sto tisuća građana skupina pohlepnih glupana koja je dobila ono što je zaslužila! Nije istina da esdepeovci ne mogu učiniti ništa jer su, kad su došli na vlast, zatekli katastrofu! Nije istina da banke smiju divljati kako im se digne! Nije istina da su stjuardese koje ne žele za ropski rad dobivati bijednu plaću lijene kurvetine!

Nije istina da je bolje dobiti plaću ikad nego nikad! Nije istina da su oni koji zarađuju četiri tisuće kuna mjesečno uhvatli boga za bradu! I nije istina da sva ova sranja moramo gledati i šutjeti i biti sretni što smo živi jer ima onih koji nisu živi i ima onih koji su bolesni. Jebene, jebene i prejebene ovce! Blejite sretne kad vam gospodari udijele tri tisuće kuna mjesečno na šest rata a radili ste šest ili sedam dana u tjednu.

Zašto ja ne odem na cestu? Zašto ja ne urlam? Zašto ja ne povedem mase u rat protiv naših gospodara? Najlakše je lupati po tastaturi i vrijeđati pošten narod koji radi k’o konj, što bi rekao vaš Bandić. Ja da vas vodim? U svojoj šezdeset i četvrtoj? Znam časnog čovjeka, živi u Rijeci, koji godinama povremeno hoda Korzom sa transparentom u ruci. Zove se Marin Stošić-Miočić. Hoda Korzom i urla potiv nepravde.  Riječani koji ga gledaju i nose gaće na štapu drže ga ridikulom. Bolje je crkavati na rate nego poginuti od hrvatskog metka u trenu.

Da ja, poput Stošića-Miočića krenem Korzom stupati i urlati bilo bi nas dvoje. Dvoje glupih ljudi koji misle da se dizanjem glasa ipak nešto može učiniti. Dvoje u gradu od sto i pedeset tisuća stanovnika? Neka nas je takvih u Hrvatskoj deset. Što možemo učiniti? Samo vi spavajte i mislite kako je za sve kriv “kapitalizam”. Sigurna sam da u Hrvatskoj “kapitalizam” ne bi ovako divljao kad bi građani u nevolji suosjećali sa drugim građanima u nevolji. Kad bi ih u životu pokretala ljubav prema sebi i nemoćnima a ne zluradost i mirenje sa statusom ovce za klanje.

Šutimo, zato nam je tako. “Kapitalizam” nema ništa s tim. I nemojte mi govoriti da sam jedna od vas. Ja ipak dižem glas, ja se čitav život bunim i to plaćam. Imam ono što i vi imate, dvije tisuće kuna penzije. Ali imam i ono što vi nemate, ponos. Da danas umrem umrla bih sretna jer nikad u životu nisam blejala poput tupe ovce.

Bahata sam? Ovo je moj blog! Nitko me za ovo što pišem ne plaća. Na svom blogu smijem biti kakva hoću. Ako mislite da me treba poslati u kurac, samo vi dajte, ali, dragi moji, nisam ja ta. Pošaljite u kurac one koji vam rade o glavi.

foto: Goran Kovačić/PIXSELL

Nezavisna država Hrvatska je nezavisna, dakle slobodna od bilo kakvih i čijih utjecaja sa strane. Njeni građani, hvala Bogu i Hrvatima i hrvatskom pravosuđu, mogu pjevati što ih je volja, kad ih je volja i gdje ih je volja. Uvaženi gospodin Kerum ima pravo slaviti “mesara Luburića”, poglavito u ove predizborne dane kad mu treba toliko zaklanih janjaca.

To što su mesara slavile i ustaše ništa ne govori o Kerumu.  Govori o nezavisnoj državi Hrvatskoj u kojoj je Kerumu sve dozvoljeno a volovi  na Thompsonovom koncertu znaju i najebati. Crnokapovci i crnokapice budu prekršajno osuđeni zbog narušavanja javnog reda i mira.

Pitaj boga zašto i za koga imamo Kazneni zakon,  Članak 325. “Javno poticanje na nasilje i mržnju” koji kaže:

(1) “Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.”

(4) “Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocide, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjerenom prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine.”

Da je Mesić predsjednik  nezavisne države Hrvatske javio bi se i rekao: “Neka institucije rade svoj posao.” Josipovića ni Kerumov Luburić ni njegovi mesari nisu uzbudili. On se ne bavi glazbom, njega pale nekretnine. Milanović bi na sve ovo rekao kad bi mislio da na sve ovo nešto treba reći:”Aliena ne cures.” Prevest ću. ”Ne vodi računa o tuđim stvarima.”

Da se Mesar digne iz mrtvih zadovoljno bi brusio nož. Njegovi dečki stupaju i klikću: “Smrt narodu, sloboda fašizmu!”

* Ukradeno od Predraga Lucića
foto: EPA/Martial Trezzini

Ovo mi je druga nagrada u životu. Prvu sam dobila u prvom razredu osmogodišnje škole za sastavak o drugu Titu. Znam da sinoć nagradu nisam dobila ja nego glumačka ekipa, Edita Karađole, Zoja Odak, Biljana Torić, Olivera Baljak, Marija Geml, Sabina Salamon, Andreja Blagojević, Tanja Smoje, Jelena Lopatić i Nenad Šegvić, režiserka Tanja Mandić-Rigonat i mnogi drugi koji su radili na predstavi i za predstavu.  Moja sreća zbog toga nije manja.

Svima HVALA!

Znamo se dvadeset i pet godina. Sjećate se kako smo ratovali? Vi ste tada bili financijski direktor Riječke rafinerije a ja novinarka Radio Rijeke. Stotinjak običnih ljudi  pokušavalo je učiniti nešto da se naš kraj ne pretvori u ono što on danas jest, regija sa gotovo najviše raka u Evropi. Dobronamjerni građani izgubili su u ratu protiv krupnog kapitala jer ste ga vi branili. Tada sam shvatila koji ste vi fajter.

Došao je rat. Vi ste bili predsjednik riječke vlade a zatim ste postali gradonačelnik. Ja sam ostala lokalno piskaralo. S vama sam se čula svakoga utorka ujutro, uživo ste za radio govorili kako ćete spasiti Rijeku. Mnogo sam vas puta intervjuirala. Nikad na vašem licu nisam vidjela strah. Ja se tih devedesetih nisam bojala za sudbinu Rijeke jer ste nas vi branili.

Od četnika. Od Merčepa koji vam je poručio kako će jedne noći očistiti Rijeku od Srba. Od Tuđmana koji je iz opatijskih hotela izbacio vukovarske majke i djecu i vratio ih u Vukovar da tamo poginu. Merčepu ste poručili da ga čekate. Tuđmanu preko novina, ja pisala tekst, da je zločinac. Rijeka nije imala ni svoga Norca ni svoga Glavaša ni svojih lora. JNA na nas građane nije ispalila metak iako su njeni ratni brodovi plutali pred riječkom lukom a topovske cijevi bile uperene i u moje prozore. Tada su se zloglasnom generalu Čadu pred vama gaće tresle. Koje herojsko vrijeme, moj Liniću! Kako smo vas voljeli! Vi ste bili naš junak za dvadeset i prvi vijek.

Zašto vam pišem? Zato jer sam danas dobila obavijest od Privredne banke Zagreb. Pred šest sam godina dignula kredit u visini od 75.900 švicarskih franaka, a na dan 31.12.2012. dugujem 53.556,69. Kamata 5,65%. Da vi niste ministar financija moj bi šok bio podnošljiv. Ali vi jeste ministar. Zato sam užasnuta. Znam kakav ste borac i znam da sa svojim protivnicima ratujete do posljednje kapi njihove krvi. A danas sam ja vaš protivnik.

Pomoći mi nema, to mi je jasno. Kad su mnogi, i vi ste pred dvadesetak godina bili među njima, bili spremni položiti život na oltar Domovine, tako se to tada zvalo, meni to nije bilo na kraj pameti. Možda zato jer sam naslućivala kako će jednoga dana izgledati “moja Domovina”. Danas, danas sam spremna, zaista spremna uzeti oružje u ruke i crknuti u ratu protiv vas i vaših.

Što smo vam mi građani učinili? Što su vam učinila naša djeca? Naši unuci? Zašto nas masakrirate? Da mogu otišla bih do vas, pogledala vam u bešćutne oči i upitala za objašnjenje. Pišem vam jer do vas ne mogu. Svemir nas dijeli.

Slavko! Otkako znam za vas govorite da vas ne zanima imovina, nemate ništa, ne radite za novac. Za što radite? Zašto nas ubijate? Slavko, da li je moguće da ćete sve nas hrvatske sužnje koje mori glad pobiti za dušu svoju?

foto: znet.hr

Da li su sve ovo “sitnice”? Možda je moj izdavač gospodin Zatezalo želio samo biti duhovit? Zašto se uzbuđujem, preciznije, zašto se ne uzbuđujem? Koga briga što ja ne živim u “kući” nego u kućerku od šezdeset kvadrata? Ta kvadratura mnogo o meni govori. Za moj bi image bilo mnogo bolje da ljudi misle kako živim u vili i kako iz čiste obijesti tražim da mi izdavač nakon prekoračenja svih rokova najzad plati dug od osamnaest tisuća kuna koji meni nije velik k’o kuća.

Osjećam se glupo i bespomoćno dok ovo pišem. Hrvatsko društvo pisaca čiji sam član nije ustalo u obranu mene kao bijednog ljudskog bića kome se na državnoj televiziji u najgledanijoj emisiji iz kulture bahato ruga moj gospodar. Zašto nije? Zato jer nisam umrežena. Moj muž nije moćni urednik, moj brat ne piše književne kritike ni za koji hrvatski list, sestra mi ne šefuje na Hrvatskoj teve a predsjednik Hrvatskog društva pisaca vjerojatno misli da nije pristojno da ja od pisanja zarađujem više nego on.

Krenula sam od sebe jer govnima ne držim sve oko sebe bez sebe. Ovih mi se dana javio mlad čovjek koji pokušava u banci dignuti kredit da bi pokrio “minus”. Koliko je to pametno pojma nemam ali kredit ne može dobiti jer mu firma, da mi je bar Linić prijatelj nazvala bih ga, ne plaća doprinose. Dečko kome ovaj mjesec kasni plaća, poludržavna firma, zamolio je da mu ne daju plaću ali plate doprinose tako da može dobiti kredit i pokriti “minus”.

Nemojte mene pitati koja je razlika između “minusa” i kredita jer sam žestoko kreditno nesposobna. Kad sam bila sposobna digla sam kredit u švicarcima. Najveći zločin u povijesti Hrvatske blagoslovili su svi hrvatski hadezeovski političari, posebno guverner Rohatinski kome je Todorić kupio kuću, a danas isti zločin maslinovom grančicom škrope esdepeovci.

Krađe, lopovluci, zločini, korupcija, zastrašivanja rušenjem bespravne gradnje. Da bi netko riječ rekao. Iz dana u dan u Dnevniku nam se ukazuje ministrica koja zna kako u Hrvatskoj treba srušiti nekoliko desetaka tisuća nečega: kućeraka, “čak i kuća u kojima žive socijalni slučajevi”, balkona, nadstrešnica… Osim ako se nešto od toga ne legalizira a legalizirati se nešto od toga može ako platiš. Arhitekte, geodete i Državu.

Hrvatskim bogatašima koji žive u viletinama ništa se neće srušiti jer svi imaju građevinske dozvole ali ni oduzeti jer su sve legalno stekli. Pa ti, budalo, ne poludi. Doduše, svi luđaci u Hrvatskoj imaju svoj ispušni ventil. To su sindikalni prosvjedi. Jednom na godinu, pitaj boga čime izazvani, naši dugogodišnji sindikalni vođe za koje nitko živ ne zna čemu služe ni koliko su plaćeni pozivaju narod na uzbunu. Onda se na Trgu bana Jelačića okupi nekoliko tisuća ljudi.

Svi imaju kartonske kape na glavi. Zašto? I zviždaljke u koje pušu. Zašto? Kad utihnu na njih se sa govornice izdere neki od severa, ribića… Na posljednjem skupu mi je najzanimljiviji bio Ribić Vječni koji je u crvenoj, skupoj majici na kojoj se ispružio krokodil, košta sto eura najmanje, urlao kako oni sa papirnatom kapom na glavi moraju nešto promijeniti. Što? Kapu?

Nemiran je bio i Sever koji već dvadeset godina brine zbog nekakve “košarice”. ”Košarica”? Što bismo dobili da je svrgnemo? Što bismo dobili da zaista krenemo na ulice bez kapa i zviždaljki? Da u ruke zgrabimo letve, one koktele, kamenje, ručne bombe, da pucamo na…Koga? Banke? Vlast?

Svi oni koji narodu ruše umjesto da pomažu daleko su od dometa našeg kamena. Štiti ih policija naoružana do zuba, tenkovi, vodeni topovi, suzavac…Nije naša država pizdin dim. Ako izvozimo oružje kojima se sirijski “pobunjenici” bore za ”demokraciju” onda našim gospodarima neće biti nikakav problem smaknuti svoj narod. Imamo manje oružja, love i moći nego Asad.

Zato i ja i vi šutimo. I zato, možda, kad čovjek ovo sve stavi na ekran može sebi oprostiti. Nismo mi govna. Prestravljeni smo. Jednostavno, čovjeka frustrira da će u Hrvatskoj u borbi za pravdu poginuti od hrvatskog metka.

foto: Marko Prpić/Pixsell