Često sam bila u vašem gradu. Te susrete neću nikad zaboraviti. Bili su smijeh, veselje i čista radost. Danas…Već danima očajna zamišljam u kakvom užasu vrištite.
Ne, ne mogu zamisliti, tko to može, kako se osjećaju roditelji, bake, djedovi, braća, sestre… koji su izgubili svoje najmilije jer…
Živim u zemlji sličnoj vašoj u kojoj stalno stradaju nevini, a krivci nikad ne dođu pred lice pravde. Jasno mi je da će se i vama dogoditi ono što i nama kad se brdo betona sruči na naš nevini narod.
Zločinci će brojiti krvave pare zarađene na mrtvim tijelima naših najmilijih, a i vi i mi ćemo dovijeka čekati istinu i pravdu.
Ne mogu vas utješiti, ne mogu vam ni opisati svoju tugu. Ovim vam pismom samo želim poručiti da mislim na vas stalno i da ste u mom srcu zauvijek.
